Nova Istra

276 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Marina NEGOTIĆ ljen suncem), popis hotelskih soba u kojima je bio u raznim gradovima, popis stvari za vojsku itd. Sve to, pa i priče koje je otkupio od drugih, pohranjeno je u ovoj knjizi. Socijalizam i vegetarijanstvo ne idu zajedno Autor se postmodernistički igra s idejom minikronika i supostojanja više istina u isto vrijeme, pa tako, primjerice, protagonist predlaže da se Hemingwayev roman Starac i more ispriča iz perspektive sabljarke – ta dobro poznata priča, ispričana iz vizure starca, nije jednaka onoj koja bi bila iz perspektive ribe, a bila bi to priča o smrti. Pita se je li itko ikad prebrojio tijela životinja ubijenih tijekom ratova, a tugu životinja u zoološkim vrtovima smatra gorom od ljudske, jer ta je tuga gušća, divlja, neprocijeđena kroz jezik, neizreciva i neizrečena, a jezik ipak umiruje, kroti tugu, pušta joj krv . Zalaže se za antiantropocentrizam i njegova se golema empatija ne zaustav- lja na ljudskome rodu – proširuje ju na sve što je živo. U svoju vremensku kapsulu – ovu knjigu – Gospodinov ubacuje i upute za klanje iz Priručnika za humani od- nos prema životinjama . Drži kako je osnovni razdjelnik između dobra i zla pitanje može li ono što je netko namislio učiniti, učiniti i životinja. Ako životinja to ne bi učinila, taj će netko počiniti smrtni grijeh ( Tezej je bio matador. Matador znači ubo- jica na latinskom. Svaki mesar u klaonici nosi dio grijeha Tezejeva .). S ovim u vezi va- lja spomenuti dvije sjajne priče – Priču o ljudožderu vegetarijancu i O jedenju mesa . U potonjoj, protagonistov je otac veterinar koji je vegetarijanac ( jednostavno, ne jede svoje klijente ). To, naravno, ne nailazi na odobravanje i razumijevanje okoline, pa ga sva sila „dobronamjernih“ poznanika i susjeda nutka mesom, nagovara, čak zovu po- liciju, ispituju nije li možda u kakvoj sekti, je li poludio? Čudno je kako socijalizam i vegetarijanstvo ne idu jedno s drugim. Kao kiselo mlijeko i riba . Ljepota tuge Bez patetike, pa i s daškom humora, autor bilježi sve male i velike bugarske tuge. Zbog gladi, teta Fani se dovine zamisli da u poliklinici izmoli neka joj naprave rend­ gensku snimku želuca jer prije pregleda daju besplatnu kašu. Protagonist i njegova djevojka pretvaraju se da kuhaju prema receptima iz kuharice, glume da odvajaju bjelanjak od žumanjka praveći tučeno vrhnje, iako dobro znaju da je sve što imaju konzerva graha, pomoć iz zaliha švicarske vojske. Pred kinom jedna poludjela žena čeka „zaručnika“ – Alaina Delona i piše mu ljubavna pisma, da je pokupi i odvede daleko odatle. Protagonistov prijatelj Gaustin dolazi na ideju kina za siromašne – naime, predlaže da ispred kina, na temelju plakata za film, ljudima pričaju o čemu se u filmu radi i tako si zarade za ulaznice. Zamisao, dakako, neslavno propada, ali ostaju ljepota i kreativnost koje je iznjedrila tuga.