Nova Istra

272 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Marina NEGOTIĆ alnih znakova: iz njegove sumnje u vlastite iskaze, obraćanja čitatelju, naglašavanja kako su pojedinosti nebitne za priču jer „nismo“ u klasičnom romanu, napomena da pripovijeda prema sjećanju ( Shvaćate, nadam se da vam sve pripovijedam onako kako se sjećam? ). U drugome dijelu, napisanom u drugom licu, dolazi do svojevrsna otrježnjenja protagonista – otrježnjenja od ljubavi i idealizma; dok je Susan, ironično, sve češće pijana i posrće sve dublje u alkoholizam. Vidljiv je svojevrstan odmak protagoni- sta od samoga sebe, a cjelokupan ton i atmosfera osjetno „padaju“, postaju ozbiljniji u skladu sa situacijom. Više nismo u vremenu prve ljubavi niti na razini dovitljivih kritika društva; ljubav je demistificirana i zamijenjena mračnim temama poput ovi- snosti, nasilja i psihičke labilnosti. Moglo bi se reći da drugi dio knjige čitatelju pru- ža ono što se naziva „drugom stranom medalje“, jer na površinu isplivavaju sjećanja o kojima nije bilo ni riječi u prvome dijelu, dapače, sjećanja proturječna onima s po- četka. Primjerice, Susanin je suprug Gordon u prvome dijelu prikazan kao apatičan, pasivan lik kojemu se pred očima događa afera, ali on ne vidi dalje od čašice konja- ka i križaljki. U drugome dijelu Paul se prisjeti zgode kada ga je Gordon zaskočio u podrumu i udario šakom. Mnogo gore od toga, javljaju se brutalne scene obiteljskog nasilja, a Susanin raspad počinje sve više imati smisla. Pripovjedačeva je pozicija opet poljuljana – kako se tih grozota tek sada sjetio? Treći je dio napisan u distanciranoj formi trećega lica, kao da protagonist tek sada želi pripovijedati o sebi, a ne govoriti u svoje ime. Ton se opet mijenja; postaje sve fi- lozofskiji, tmurniji, ali i pomireniji sa životom. Paul preispituje sve dosad proživljeno, pokušava shvatiti kako se sve odvilo baš tako kako jest te se upušta u misaonu igru „domino-efekta“ ili „što bi bilo da je bilo“. Seciranje vlastitih postupaka dovodi ga do krajnjega zaključka – ili smo svi arhitekti svojih života, potpuno odgovorni za sva- ku, pa i najmanju, pojedinost koja se dogodi, ili smo tek nošeni rijekom života i sve je već predodređeno te smo bespomoćni. Premda nijedna od mogućnosti nije utješ- na i premda su obje zapravo zastrašujuće, ostaje dojam kako je idejna nit vodilja da naposljetku – ništa nije ni važno. Dogodilo se što se dogodilo. Na kraju se vraća pitanju postavljenom na početku ( Biste li radije voljeli više i pa- tili više ili voljeli manje i patili manje? ), čime zaokružuje kompoziciju romana, ali od- govora jednoznačno ne daje, jer ljubav se ne može definirati, može se samo ispričati . U romanu su mnoge definicije ljubavi i životne istine izmijenjene, pa i odbače- ne jer prestaju vrijediti s Paulovim sazrijevanjem i životnim okolnostima, što je do- datno osnaženo simboličnom protagonistovom bilježnicom u koju zapisuje mudre misli o ljubavi, pronalazeći ih u knjigama, čuje ih na televiziji i sl. Kako što prestane vrijediti, tako on to prekriži. U posljednjem su dijelu preslagivanje sjećanja i dubin- sko preispitivanje najsnažniji, te nakon svih računica koje ostaju poslije ljubavi, čini