Nova Istra

271 Marina NEGOTIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. komMladih konzervativaca na otvorenom“ i unaprijed ga umaraju mnogobrojni do- sadni, jednolični „Huga i Caroline“ koje bi ondje mogao sresti. Ali na njegovu (ne)- sreću, u teniskom klubu upoznaje Susan, samosvjesnu, bistru i zabavnu 48-godiš- njakinju kojoj postaje teniski, a ubrzo zatim i ljubavni partner. Kada se njihova veza otkrije, sumještani su, očekivano, sablažnjeni, a dvoje ljubavnika bježi u London. Na ovome bi mjestu čitatelj mogao pomisliti kako se pred njim otvara još jedna priča o zabranjenoj ljubavi – starija žena, mlađi muškarac, edipovska veza – no ubr- zo postaje jasno da neće biti riječi samo o tome. Barnes, naime, narativnu liniju o zaljubljenim Paulu i Susan popunjava filozofijskim mislima o životu, ljubavi te en- gleskome društvu 1960-ih o kojemu piše s povećim ironijskim odmakom. Društvo je to u kojemu je imperativ biti primjeren, uglađen i „na mjestu“, a što se događa iza zatvorenih vrata obitelji, manje je bitno. O problemima se ne razgovara, tonovi se ne povisuju i stvari se ne rješavaju. Umjesto toga, sve je ispunjeno velikim količinama pasivne agresije, zajedljivosti i šutnje ( Vladao je engleski muk – onaj u kojem obje stra- ne savršeno razumiju sve neizgovorene riječi .). Paul prema tako postavljenim stvarima osjeća golem otpor pa, osim što se u vezu sa Susan upušta vođen iskrenom ljubavlju, to mu odgovara jer je tabu i jer je definitivno nešto što bi njegove smjerne roditelje zgrozilo. Paul i Susan nisu par u kojemu iskusna žena nezrela mladića podučava lju- bavnim umijećima, već su naprosto dvoje zaljubljenih koji su se preselili u London i zajedno proveli dvanaest godina. Time se Barnes prilično udaljava od stereotipa proturječne veze, već viđene u ro- manima, što ne čudi jer se zapravo od prve stranice poigrava idejom klasičnoga ro- mana, počevši od definicije romana iz 18. st., koja stoji kao navod prije početka ro- mana, preko napomene da „ovdje“ nije riječ o klasiku u kojemu su bitni linearna na- racija i/ili mnoštvo detalja o društvenom kontekstu ( Vrijeme, mjesto, društveni milje? Nisam siguran koliko su važni u pričama o ljubavi. Možda nekoć, u klasicima... ), pa sve do samoga kraja kada ironizira tipične (i filmične) scene iz bolnice ( A zatim bih joj zaista podigao kosu i šapnuo joj „Zbogom, Susan“. Zatim bi s neobrisanim suzama na obrazima polako ustao i napustio je. Ništa se od toga nije dogodilo. ). Riječ je o djelu u kojemu autor, postmodernistički, izabire povratak klasičnoj for- mi, odnosno žanru romana, ali to je tek okvir za njegovo unošenje novih elemenata u postojeći obrazac. U ovome je slučaju od postmodernističkih tehnika najuočljivija preobrazba pripovjedača, odnosno igranje pripovjednim licima i osobnim zamjeni- cama radi distanciranja protagonista od vlastite priče. Prvi dio, u cijelosti napisan u ja -formi, naglašava mladenački zanos, izraženu sub­ jektivnost, zanesenost zaljubljenošću, entuzijazam prkoseći roditeljima, rušenje ta- bua te prpošan cinizam prema društvu. Otvara se priča o rođenju ljubavi i početnom uzbuđenju. U tome je dijelu pripovjedač najnepouzdaniji, što je jasno iz intertekstu-