Nova Istra

264 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Franjo NAGULOV tivno naglašenijih trenutaka rukopisne cjeline: Danas me nazvao rekavši da nemam pojma kako je to kad nemaš s kim, a ni protiv koga. Ipak smo se brzo složili. Protiv ne- kog uvijek imamo. Hospitaliziran je, a moje poruke upućene njemu pročitao je doktor s klinike za psihijatriju . Tekst Dvadeset dva promišljanje je tematsko-motivske klasifikacije s obzirom na, estetski gledano, nejasan kriterij stupnjevanja bitnosti; tekst je intertekstualnih na- truha kojemu, s obzirom na intertekstualnost, dopisujemo tekst Dvadeset četiri u ko- jemu progres uočenoga rezultira promišljenom citatnošću. Zapis naslovljen Dvadeset sedam koncentriran je na turobnost prostorno-vremenske izmještenosti, uz osobito uvjerljivu uvodnu dionicu. Subjekt, makar povremeno (i privremeno), vlastitu posto- janost osigurava medikamentozno uvjetovanim spokojem ( Dvadeset osam ). Subjekt komentira i primijećeni kulturološki refleks utemeljen, uz ostalo, na kvantitativnoj (da ne bude zabune!) inflaciji komentatora pjesničke prakse (sarkastično ujedno ko- mentirajući i vremensku prognozu), a što nalazimo u tekstu naslovljenom Trideset . Gustoća nanosa genitivnih konstrukcija katkad je, kao u tekstu Trideset jedan , ne- potrebno izražena – naime, nije potrebno isticati to kako se učestalo posezanje za genitivnim konstrukcijama, što potvrđuje praksa, nerijetko ispostavlja stvaralačkom linijom manjega otpora – u danom je slučaju dovoljno promotriti uvodni segment: Sazdan od unikatnih dijelova na distanci držim raspojasanu osrednjost većine. Oni iona- ko ne razumiju oscilacije raspoloženja, kolebanja uz jutarnju šalicu čaja i kupanje u pro- sincu. Iz utrobe mi raste karnivorna biljka. Ruke su aktivne klopke za hvatanje plijena . Spomenute se konstrukcije, zbog izvedbene jednostavnosti, najčešće odnose na sin- tagme koje se sastoje od dvije riječi, a čija je druga riječ u pravilu stavljena u genitiv. Tekstovi Trideset dva te Trideset četiri sadržajno-semantički detektiraju stanje do- sade kao jednu od egzistencijalnih dominanti jedinke u suvremenom društvu. Tekst Trideset pet nastavlja spomenutu sadržajno-semantičku liniju te iz pozicije subjekta snažno propituje egzistencijalnu rubnost: Međuprostor je moj život. Moj vrt. Teškim čekićem razbijam hladni kamen kako bih sadio korjenasto povrće iz porodice pepeljuga. Kad izraste, sjest ću na pod, prekrižiti noge i crvenom bojom cikle premazati lice . U za- pisu naslovljenom Trideset šest nalazimo ironičan komentar suvremenih jezično-pu- rističkih tendencija ipak skromne izvedbene uspjelosti. Tekst je Trideset osam , sada već posve slobodno možemo zaključiti, pismo razvidne roklicerovštine : Pozdravili smo se mlako i gotovo kilavo pružili ruke. Nasmiješili se. Imala si nove naočale i kosu vezanu u rep. Ohrabren susretom, krenuh ti u obraz utisnuti poljubac. Opet bazdiš po alkoho- lu, hladno si rekla i odmakla glavu. Jutros sam se ugrizao za jezik, slažem bez pardona... samo sam usta isprao rakijom . Tekst Četrdeset jedan čitamo kao subjektovo identitetsko klizanje u sve (te podjed- nako u ništa ), a tekst Četrdeset dva kao komentar postblagdanske melankolije koja