Nova Istra

259 Franjo NAGULOV KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. daljnjim čitanjem rukopisa, iznova pobuditi zabrinutost koju sam u nekim ranijim osvrtima diskretno naznačio – bojazan kako bi makar nesvjesna tendencija prema oponašateljskoj praksi, posebice na provodno-motivskom te sintagmatskom planu, mogla nauditi izgradnji stilske autonomije pojedinih neprijeporno iznimno talen- tiranih glasova najnovije generacije hrvatskoga pjesništva. Pa ipak, spomenutu ten- denciju za sada valja komentirati tek kao možebitnu opasnost u odnosu na Ćosićeve (i ne samo njegove) buduće stvaralačke napore (smatrajte to, ako hoćete, i kritičar- skim kreditiranjem temeljenim na procjeni autorovih iznimnih stvaralačkih moguć- nosti). U tekstu Razmnožavanje u zaljevu ameba primjećujemo suptilno uvođenje elemenata znanstvenoga diskursa: U meni živi zaljev sjećanja satkan od srdoboljnih ameba. Došle su same, putem receptornih stanica i s vremenom doputovale u živčane će- lije mozga . Motiv prirode u službi postizanja efekta začudnosti osobito je na tragu hvaljenoga prvijenca M. Herceg, zbirke Početne koordinate , u tekstu naslovljenom Gušterna . Pjesničke slike, opet na tragu najnovije generacije Goranovaca (ovdje bih svakako povukao usporedbu s Davorom Ivankovcem), ostvarene su uz dominantno posezanje za atemporalnim prezentom kao, primjerice, u tekstu Virginia ; ističem: Zemlja popije srpanjsku anemiju, glina se stvrdne u stabilan teren, nebo ozari pastel- na žutina. Tijelo postane vječni svjetionik .„Neopoganstvo“ provodnih motiva (koza, vime, vatra, vrač, šuma) u sjajnom je tekstu Koza tekućica ovaj put osobito na tragu goranovskoga prvijenca spomenute M. Dejanović, senzacionalne zbirke Etika kruha i konja koja je, posve nepravedno, recepcijski ostala u koordinatnoj sjeni netom pod- vučenoga prvijenca M. Herceg, a čemu možemo dopisati također zanatski uredno realiziran tekst Askeza . Drugu cjelinu naslovljenu Crveno prije sutona otvara kraći pjesmoprozni komad Razglednica iz Jūrmale – u navedenom tekstu svjetonazor (ne nužno subjektov!) u službi je opisnoga pridjeva dodijeljenoga prirodi što naposljetku rezultira diskretnim angažmanom ponešto radikalnijega zaključka: Onda su posjekli sva stabla u Njemač- koj ulici. Srušili naš Berlinski zid. Od tada samo oblake prozivamo ateistima – pobjegnu kada zvone crkvena zvona . Na istom je tragu i, doduše nepotrebnom ambicioznošću realiziran, tekst Jesenjin protiv kapitalizma ; tekst urednih sintagmatsko-sintaktičkih rješenja, ali i rubno pamfletističke prirode. Tekst Očišta , pak, izvanredan je prikaz su- bjektove nemogućnosti suočavanja s vlastitim strahom (što u osnovi jest hrabrost) te posljedičnoga bježanja čija se uzaludnost očituje multiplikacijom očiju kao simbola spomenute iskonske emocije: Oči su posvuda. Suhe, od pijeska i bakrene trave. Sparne savanske oči . Suptilno provedeno arhaičnu inverziju atributa te imenice u službi stil- skoga pojačivača nalazimo u završnici teksta Smokvenjak , a uz grafostilističku gestu označavanja druge polovice teksta kurzivom (za spomenutim je grafostilističkim rje- šenjem autor posegnuo nekoliko puta promatramo li rukopis u cijelosti, što iznova