Nova Istra

256 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Franjo NAGULOV nu Zemlje / koje su prethodno rasporile . Tekst kontemplirajuće uravnoteženosti na- slovljen Zemljino pijanstvo lucidno opisuje odnos jedinke i prirode uz mjestimično neošamanistički diskurs: Onda iz tla zagrmi zapovjedni bubanj. / Nosi te na drhtavom tanjuru dana / po kojem posrćeš kao omamljeni plesač / i ponavljaš put koji si već pro- šao . Naglasak je ciklusa na auditivnoj sferi sinkretizma što osobito dolazi do izražaja u pjesmi Glazbene ptice kojoj nesumnjivo možemo dopisati antologijski potencijal. Rasprava sa šutnjom naslov je petoga ciklusa čiji izvedbeno pristojan uvodni tekst, Nepoderiva vreća života , gdjegdje trpi na planu ne odveć uvjerljivih sintagmatskih rje- šenja, napose u drugoj strofi: Napuhuješ tekstualne balone / kao nepoderivu vreću ži- vota . U kontekstu čitanja pjesme Trpki med valja istaknuti kako je med jedan od ru- kopisno razloženijih motiva. Spomenuta pjesma izvrstan je primjer uravnoteženih elemenata slojevite jezične kompozicije te ritamske bravuroznosti kojoj doprinosi i anaforom stilski osnažena završnica: Prozračniji ja tumači mi / kako sam malen, / kako je svojeglavo stablo / kojim se penjem do trpkog meda . U tekstu Beskonačna grana vremenu je dodijeljena uloga semantičkoga sintetizatora, a u tekstu Putnik bez tijela spominjana identitetna nesigurnost radikalizirana je sve do, uvjetno rečeno, stanja krajnje egzistencijalne relativnosti. Stilski dvojbeno je otpočinjanje istoga monosti- hom čime je djelomice dokinut njegov, rekao bih, logički očekivan monostrofičan ustroj. Dvotercinska minijatura Marljiva noć suzdržanoj imperativnosti prve strofe dopisuje magijsko svojstvo ljeta u drugoj strofi, čega je na estetskom planu rezultat tekst iznimnoga kvalitativnog kapaciteta: Pođi do ruba svjetlosti. / Izaberi najtišu boju. / Poreži se na blještavi dan. // Ljeto i tako zagrize sve. / Uzima te moru, podvrgava nebu. / Potiskuje slike u marljivu noć . Iz ciklusa Predigra potopa , kvantitativno najskromnijega u odnosu na rukopisnu cjelinu, valja izdvojiti dva primjera. Prvi je naslovljen Strasni ekran kojim je medij sna/mašte determiniran kao metaprostor hipotetske egzistencije lišene smrtnosti. Drugi, naslovljen Novo božanstvo , možemo okarakterizirati kao promišljeno nasto- janje višeslojne vizualizacije jezika: Napisali su ravnicu. / Mislili su da ispisuju neku sasvim novu rečenicu / u kojoj seljaci beru po pšenici prosute zvjezdane / rojeve . Završni te dominantno pjesmoprozni ciklus, Jutro skida mrenu , otpočinje tekstom naslovljenim Lov kojim je stvaralačka energija prikazana utjelovljenjem diskretnih teozofskih naznaka: Više je svjetlo nego zvijer, razmjenjuje svaku / svoju godinu za jar- ku sliku koja posve iščezava / s mrakom . Tematsko-motivski te idejno izazovnu pje- smoprozu naslovljenu Prvotna pećina možemo čitati i kao makar neizravnu negaci- ju dijakronijskoga svojstva jezika – njegove, naime, temporalno održive esencije. S druge strane, tekst Okomita noć nudi ponešto razigranija rješenja, osobito na planu poredbe: To je kao da jednim uzdahom pri- / zoveš sve paprikaše što se cmolje u dotra- jalim ne- / djeljnim loncima i da neka izmoždena Barica / prespava svoju mrzovoljnu