Nova Istra

255 Franjo NAGULOV KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Cjelinu Snijeg razmazuje nebo po prozorima otvara pjesma Nijemi pripovjedač u ko- joj tišinu materijaliziranu u snijeg možemo uzeti u obzir kao medij rubno nihilistič- ke semantike: Snijeg je pripovjedač koji nikad / nije progovorio, / a svi se komentatori trude / protumačiti njegovu bjelinu . U tekstu Oročitelj subjekt, iz pozicije entiteta re- cepcijskih kapaciteta uvjetovanih vlastitom egzistencijalnom linearnošću, preispituje prostorno-vremenske relacije. Kanonski motivi pjesme Može li snijeg pričati? (breze, zima, snijeg) pokazuju se stanovitim teretom pri nastojanju postizanja kvalitativne izvrsnosti. Unatoč tomu, visoka protočnost teksta istom priskrbljuje pristojnu ocje- nu za izvedbenost. Sintaktička simplifikacija, na danome tragu, utoliko je estetski adut završnoga teksta ciklusa naslovljenog Izbrisane slike . Cjelina Tvoje riječi stvaraju snijeg otpočinje pjesmoproznim tekstom Obećanje . Tekst Neuspjeli alkemičari karakteriziraju suptilno naznačeni semantički slojevi uz lirsku hipersenzitivnost iz čega proizlazi zaključak kako je posrijedi jedan od kva- litativnih vrhunaca rukopisa: Od noćas si sjevernija. / Istkala si njivu našeg dodira. / Iza nje je sveta šuma / u kojoj smo zaspali / kao neuspjeli alkemičari / koji su dosanja- li zlato . Na tom je tragu tekst naslovljen Tvorba koji, uz navedeno, možemo opisati i kao kjaroskurovsko pismo promišljene sinkretističke deskripcije: Oči nam izmje- njuju svjetlost / nježno zasjenjenu u boje. / Ja mogu vidjeti tvoju obojenu tišinu, / mogu čuti cimet tvoga srca . Na tragu rimbaudovskoga esteticističkoga sinkretizma može- mo razmatrati pjesmu naslovljenu Praboja za Lanu s tom, međutim, razlikom što je vokalima kao subatomskim česticama jezika u Rimbaudovu slučaju pripisiv ekviva- lentan odnos prema kojoj od boja dok u ovome slučaju sama riječ biva jasno ozna- čena polazišnom osnovom egzistencijalne kolorizacije. Utoliko, iz predloška je lako zaključiti, odsustvo je riječi istovjetno odsustvu svjetlosti: Bez riječi nastaje mrak. / Velika mahnita ruka ide svijetom. / Kad je prebrišem, / zaprosit će te svjetlost . Suklad- no navedenom, možemo reći i to kako komunikacijsko dokinuće uvjetuje primarno subjektovu identitetnu nesigurnost ( Pobrkana imena ). Cjelina Titanik je potonuo u svemir otvorena je tekstom istoimenoga naslova u kojemu je prethodno navedenoj identitetskoj nesigurnosti dopisana rezerviranost prema historiografskom kanonu čemu je, egzistencijalno promašeno, supostavljena šutnja čija progresija čini takoreći kulturnu univerzaliju: Kada smo to pristali / da počne sveopća šutnja / i da se satovi ruše u bezdan? Minijatura Preostalo srebro nedvoj- beno predstavlja jedan od kvalitativno prijelomnih trenutaka rukopisa: Na valovima, u noći, / u polifonom lavežu zvijezda / mjesec mi se spusti na rame, / zapitkuje hoću li ga izroniti / kad izjutra potone u more / i u preostalom srebru skrutne svoj dah . Odnos stvaralaštva i slobode (u njenom posve arhetipskom smislu) promišljen je tekstom Pisac lav čija završnica vodi nihilističkom zaključku: Ni čuvari te više ne gledaju, / ni samog pogleda više nema. / Tek tvoja divlja misao novi je svijet / i šape već pišu po plat-