Nova Istra

253 Franjo NAGULOV KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Nadam se da će ovaj tekst ljubitelje poezije, ukoliko do sada nisu, nagnati na či- tanje Monike Herceg o kojoj sam uvodno i bez okolišanja pisao posežući za pomno biranim superlativima. Onima koji nisu, svakako preporučujem spomenuti prvije- nac koji je autoricu učinio književnom senzacijom. Oni koji su, međutim, čitali pr- vijenac, a zbog spomenuta obzora očekivanja, prema Lovostaju bi mogli ostati rezer- virani. Siguran sam da će veći dio književne kritike toga biti svjestan. Autorica jest, u to ne sumnjam, što potvrđuje njezina smjelost napose stilskoga odmaka od Počet- nih koordinata . I premda će Lovostaj na recepcijskom planu jamačno ostati u sjeni zbirke koja je izmamila toliko hvalospjeva i književnih nagrada, i sâm ću si dopustiti odvažnost te zaključiti kako Monikino drugo ukoričenje gotovo uopće ne zaostaje za prvim, usprkos tomu što sam Koordinatama , kako već rekoh, čitateljski opčinjen. Važno je, dakle, raščistiti stvari i jasno reći: Lovostaj je drugačiji rukopis, lišen namje- re nastavka ispisivanja prethodnoga naslova, svjesno učinjen odmak usprkos određe- nim recepcijskim rizicima koji autorici, uz još jednu izvrsnu ocjenu za izvedbenost, priskrbljuje i onu za smjelost kakva u okvirima suvremene hrvatske pjesničke pro- dukcije nije naročito čestom pojavom. Drugim riječima, Hercegova je na dva od dva – dva naslova, dva sjajna ostvarenja. To je već sada čini, netko će reći, pjesnikinjom za čitanke ili Vesnom Parun naših dana . I s tim se, iako književne čitanke ne uživaju ra- niji značaj ni značenje, nedvojbeno slažem. Franjo Nagulov, Vinkovci