Nova Istra

252 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Franjo NAGULOV pa tako čitamo: Kraj ceste me ostave golu / da na mene nalegne ponoć / i ponovno me oplodi / mokrim jutrom, / sjemenkom nemoći / u svakoj masnici . Tekst Princeza je u jednoj od mogućih stvarnosti evoluirala u žrtvu obiteljskog nasilja karakterizira, uz osta- lo, sadržajno-semantički progres izvedbeno utemeljen na kvantnoj teoriji o paralel- nim svjetovima, a uz osobito učinkovito posezanje za figurom ponavljanja u drugoj strofi: Mrtvoj ti i živoj u grudi / sadi električne pulseve / dok raznježen guguće: / preli- jepa si / da te režem / režem / režem . Deskriptivno je zabilježena eskalacija ženskoga trpljenja u komadu 2016. Višnja Ljubičić izvještava kako je u zadnjih deset godina u Hrvatskoj ubijeno gotovo tri stotine žena , što je ujedno demistifikacija općedruštveno- ga licemjerja prethodno maskiranoga u lažnim neznanjem uvjetovano čuđenje oko- line, a u kontekstu slučajeva koji bi, razgovornim stilom rečeno, isplivali na površinu. Treći ciklus otpočinje tekstom Emancipacija pjesnikinje , pronicljivim komentarom položaja žene u književnosti, uvjetovanoga okorjelim patrijarhalnim zasadama. Li- terarno upregnuće kao put prema „heureka-efektu“ u tekstu Još jedna pjesma s dvije nepoznanice obilježeno je iznimno kreativnom poredbom središnjice: a onda je / Je- fimija zagrizla / lakomisleno / poput Eve / pjesmu, / Marie / epruvetu . Transseman- tička polja teksta Pjesnikinja ne, ali Maria Goeppert Mayer mogla je neometano sanja- ti atomske jezgre prokazuje (ne samo) prethodnu civilizacijsku rezerviranost prema istraživačkoj pronicavosti znanstveno radoznale subjektice: Jer odbijali su povjerova- ti / u tvoja rješenja čak i kad je / svemir naglas pričao: / Hej, Maria, ovdje kozmos, / preselit ću u tvoje cvjetne haljine / da ti se objasnim / protonskim srcima / Samo slušaj! Na tome tragu možemo čitati tekstove Adu Lovelace izjeda računalna logika, kasnije Ada izjeda Turinga te Teleskopi Jocelyn Bell približavaju pjesnikinji prazninu – u pr- voj strofi drugoga primjera diskretno je personificiranom ishodištu svemira dopisa- na osobina, posve slobodno rečeno, pramajčinstva iz kojega zatim proizlaze mogući putovi prema spoznaji: U pupku velikog praska / učili su te šivati gumbe na košuljama, / da je svemir unutar lonca / da su svježe ubrane glavice cvjetače / jedine rasprsnute zvi- jezde . Rubna je minijatura Kratki predah za tugovanje nešto naglašenije narativnosti, ali i dalje metastatsko-metaforičnih slojeva. Pjesnikinja petkom , pak, razlaže zamisao apsolutne poezije potencijalno ostvarive komunikacijskim„rikvercom“ s medijskim ishodištem u animalnoj pred-jezičnosti: Na trbuhu joj zaspi mačka / koja mijauče oči- šćenu poeziju / bez škripanja jezika / kad kroz njega prolaze / neostvarene pjesme . Za- vršni tekst rukopisa naslovljen Marijin monolog za pjesnikinju tijekom zemaljske kave zaključak je suptilno programatske prirode koji poeziji dopisuje, tek na kondicional- nom planu, mogućnost egzistencijalne nadoknade u vidu empatične dostatnosti: Ti si samouvjerena pjesnikinja, / na prstu ti se lome putanje kometa, / ideje da riječi mogu napuniti / dječju glad ili praznu soba * (zvjezdicom naznačeno nepoštivanje akuzati- va, pretpostavljam, možemo pripisati tiskarskoj pogrešci).