Nova Istra

251 Franjo NAGULOV KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. jeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti i Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici bez daljnjega su antologijski trenuci proturatnoga pje- sništva, a posebno naglašavam drugonaveden primjer, dvostrofičnu rubnu minijatu- ru utemeljenu na hipersenzitivnoj kombinaciji metafore i ironije: Kad su joj u rebra zarili putanju smrti / sigurno nisu vidjeli / kako je hrabro zijevanjem pokorila / kržljave autoritete / i pospano utonula u tlo / kao proljetnica . Tekst Lise Meitner razbija uran, atomska bomba grize ocean izdvajam zbog efektne primjene opkoračenja na prijelazu iz prve u drugu strofu, a čemu valja dopisati tarrovsku sliku (na umu mi je, možda i više, György Pálfi) iznimnoga kvalitativnog kapaciteta u završnici druge strofe: Bje- žali smo dok nije smrti / kao svinji u maglovito jutro / otvorio vrat i zarastao u hrđavo . Drugu cjelinu otvara jedan od najuspjelijih tekstova rukopisa naslovljen 1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru od abortusa nekontrolirano kao u Africi – tekst koji, iz naslova je vidljivo, podsjeća na zabilješke etnografske pionirke ovih prostora, ovjekovječene u knjizi potresnih svjedočanstava žena naslovljene Nismo mi krive. Kako živi narod (1940.) . Posrijedi je literariziran prikaz isječka iz spome- nuta ukoričenja koji, usprkos autoričinoj jezičnoj gimnastici, zadržava ispovjedni stres žena podvrgnutih nestručnom pobačaju, posljedično, dakako, lišavanju zdrav- lja i dostojanstva, izlaganju pogibelji te genitalnom sakaćenju najgore vrste. Ilustra- cije radi, izdvajam prvu kiticu ovoga sjajnog neonaturalističkog „komada“: U miraz dobiju propuh krletke i dugu, dugu iglu koja, / prišapne baka i namigne, nije za pletenje / Kad crvena zatrese čela do pucanja seizmograma, / preobražene u aveti pokušaju / ustati u grlima susjeda / i zamole da odu u ljekara / Od šamara uskoče kosti u obraze / Kako mogu druge, možeš i ti . Tekst Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani tematizira pravosudnom praksom potvrđenu nerav- nopravnost žene u društvu kroz svojevrstan dijalog subjektice Ane i suca, a na što se izvrsno nadovezuje globalno poznatiji slučaj zabilježen tekstom Aileen Wuornos rekonstruira probijanje zvučnog zida pucnjevima utemeljen, usudim se reći, i na inter- vjuu koji je Wuornos dala prije no što je nad njom izvršena smrtna kazna, a u ko- jem je razvidna nakana prikazivanja iste kao bešćutne zvijeri bez i najmanjega pra- va na empatiju okoline – slučajno ili ne, navedenom pristupu nismo svjedočili pri intervjuiranju dobro poznatoga serijskog ubojice i silovatelja Teda Bundyja. Uosta- lom, zanimljivo je kako je zaključni intervju s Wuornos načinio filmski redatelj, a s Bundyjem evangelički spisatelj i psiholog. Duša Jyoti Singh pije kavu kraj mene i upo- zorava me na promatrača iz kojeg može izrasti šipka tiče se slučaja iz 2012. godine, medijski usvojena kao Delhi gang rape , čijom je žrtvom u naslovu spomenuta Singh. Valja istaknuti kritički učinkovitu završnicu koju je logično supostaviti masmedijski uvjetovanom fenomenu brzoga zaboravljanja tragičnih slučajeva a koje, u kontekstu postmodernističke devalvacije morala, smještamo u kategoriju „vijesti za jedan dan“,