Nova Istra

246 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Franjo NAGULOV snu poetiku progresivne pričljivosti te povremenih uglavnom neupadljivih i funkci- onalnih vulgarizama, što nas već na početku vodi prema zaključku kako je posrijedi pismo razmjerno jasne autonomije te primamljivih estetskih dosega. Pritom ću iz- dvojiti simplohom stilski osnaženu treću strofu: izdrži još malo / nazire se rješenje / plavo je nebo plavo / izdrži još malo / diši, pizda ti materina / sve je sada jasno / samo diši... Pjesma Jeftina i lijepa košulja tekst je izravnijega obraćanja utemeljenoga na do- minantno korištenom imperativu; na tom je tragu i Poludjela utičnica , tekst čija su središnjica i završnica stilski pojačane promišljenim posezanjem za onomatopejom. Naglašeniju stvarnosno-poetičku prirodu teksta nalazimo u prvomu od nenaslov- ljenih komada, rubnoj pjesmoprozi gušćih narativnih slojeva: Svakim korakom pre- ma rubu / Grada je bilo sve manje / Sve dok ulice nisu konačno / U potpunosti nesta- le / Iza jeftinih pelinkovaca . Ritamska gipkost teksta Krivica krvavih ptica dodatno je potencirana lucidno primijenjenom anaforom: Krivi su oblaci / Što cmizdre uvi- jek onda / Kad se popije čaša viška / Padala je na grad noćas / Teška / Teška / Kiša . U tekstu Nova polica za knjige uočljiva je grafostilistička gesta prekriženih završnih dvaju stihova, a uz učestalo (ne samo u navedenu slučaju) posezanje za navodnici- ma koji, na rukopisnom planu, doprinose lakšim klizanjima subjekta s obzirom na kategorije broja i lica – subjekt je, naime, identitetno poljuljan, egzistencijalno ne- stalan, njegova je esencijalna disperzija u sve ili ništa već u prvotnu dojmu očekivana, ali i željena. Posrijedi je subjekt koji, doduše, katkad pati, ali koji ne propušta priliku narugati se ne toliko objektima patnje (što je gdjegdje, kako napisah, i subjekt sâm) koliko patnji kao takvoj, kao stanju, naime, na koje recepcijski odmak djeluje hiper- bolično, nerijetko i groteskno. Pijani hrvatski nacionalist rubna je dvokatrenska minijatura izraženo sarkastično- ga predznaka te zabilježenoga semantičkog obrata iz podsmjehujuće konstativnosti u posve rezignirajući kondicional, a na tragu svojevremene crne zvijezde osječkoga literarnog podzemlja, uglavnom zaboravljenoga Brune Andrića – Brmbe i njegova malo poznatoga, a na planu satire impozantnoga pjesničkog prvijenca Zavod za za- štitu zdravlja otisnutoga ranih devedesetih: Hrvatski nacionalist / Dere se na šanku / Pijan / Opisujući koliko voli Hrvatsku // Da bar ja mogu toliko / Popiti / Da bar ja mogu toliko / Nekoga voljeti . Nenaslovljena crnohumorna minijatura, čiji prvi stih glasi rat je u Siriji , bez sumnje je jedan od kvalitativnih vrhunaca rukopisne cjeline: rat je u Siriji / snijeg je u Beču / smrt je u Veneciji // nije mi ostalo još previše vremena . Učestalo posezanje za anaforom i epiforom tekst Glavom kroz zid čini ritamski oso- bito uznapredovalim čemu valja pridodati pričljivost koja mjestimice zadire u zonu recepcijski neodoljive stilske prljavštine, a na što se naslanja satirični komad Zagreb je kurac , čija prva strofa jamačno ne bi naišla na odobravanje takozvanih progresivnih mlađenaraštajnih slojeva ovdašnje inteligencije, politički nekorektnih zagovaratelja,