Nova Istra

245 BRAT ŽARKO I NJEGOVA DJECA Žarko JOVANOVSKI: Mislim da se ovdje više ništa ne da učiniti , Edicije Božičević, Zagreb, 2019., 76 str. Književna kritika vapi za odvažnošću, a odvažnost prepoznajemo kako u deidea- liziranim prikazima naslova književnih autoriteta (koji ne moraju, samim tim što ih potpisuju književni autoriteti, predstavljati kvalitativno impresivna dostignuća), tako i u pisanju o onim autorima i njihovim djelima s kojima šire čitateljstvo nije upoznato, poglavito ukoliko posrijedi nisu mladi autori čijim nultim prepoznava- njem kritičari dugoročno investiraju u vlastitu bitnost. Takav je slučaj i s piscem Žarkom Jovanovskim (Zagreb, 1966.), autorom desetak zbirki poezije, pjesnikom kojega bismo vrlo rado opisali dionikom književnoga undergrounda (kada bismo ta- kvo što u okviru hrvatske književne zbilje sa sigurnošću mogli konstatirati). Paradoksalno, o Jovanovskom je nedavno pisao Jutarnji list . Ono što iz toga članka posebno pamtim jest izjava Jurija Lisenka, urednika Antologije hrvatske huliganske po- ezije objavljene u Ukrajini, iz kojega se može iščitati njegovo čuđenje činjenicom da je Jovanovski u Hrvatskoj autorski manje-više nepoznat. Dodao je pritom kako je isti u Ukrajini tretiran kao velika književna zvijezda što, složit ćete se, nije mala stvar. Sli- jedom Lisenkovih razmišljanja, ali i na tragu činjenice da sam imao povlasticu pratiti nekoliko nastupa uživo ovoga vrlo intrigantnog autora (u sklopu Kvirinovih dana u Sisku, a osobito zahvaljujući angažmanu Siniše Matasovića čiji bi entuzijazam va- ljalo zasebno vrjednovati), odlučio sam pozabaviti se autorovim najnovijim ukoriče- njem (čemu valja dopisati eksperimentalno-manifestno uknjiženje „sabranih djela“ naslovljeno Egzaltirane karijatide , ustvari ukoričenje praznih stranica iz kojih svatko može iščitati što ga je volja). Odluka je, pokazalo se, bila dobrom. Samizdatski pothvat (što je vidljivo iz naslova ogleda) naslovljen Mislim da se ov- dje više ništa ne da učiniti rukopis je neodijeljen u cikluse te zbrojno nudi četrdeset i devet tekstova, a započinje tekstom Diši koji ukazuje na autorovu rubno stvarno-