Nova Istra

232 ali ne i za oslobođenje od onoga kukolja koji guši slobodu, koji je vladao i jezikom hrvatskim na način da se hrvatski tek ovih dana na svjetskoj razini oslobodi, bar sim- bolično, smrtonosnoga zagrljaja 'srbskohrvatskoga'“. (str. 181) Posebno je znakovit napis O jeziku , zabranjenom (27. ožujka 2009., str. 262-264), ukazujući da su hrvat- ski jezik još jednom, sve ako i posljednji put,„pokušali pridaviti“. Poput opetovanih anafora Šibenske molitve i suvremene su označnice za materinski jezik. Usporedno su bitne i anafore u Pohvali Božjem Imenu , pozivaju se na blagoslov Oca, Sina i Duha, ali i Bogorodice, njezina prečistog zaručnika te duše u čistilištu i anđele sa svecima. S razlogom iznosi i laudu književniku i intelektualcu Vitomiru Lukiću: „Još je- dan domovnik, ovaj iz herceg-bosanskih strana, i ustrajan književni borac za slobo- du i dostojanstvo hrvatskoga jezika i čovjeka... iako još nije dobio svoj trg, ulicu, ili nagradu koja bi nosila ime po njemu, zasigurno je podigao trajan spomenik, jer je stvorio književni opus neprolazne vrijednosti i jer je hrabro ustao, zajedno s još še- storicom hrvatskih književnika“; ili nadalje, u naglašavanju vrijednosti jednoga doba, pokazuje da Lukić svojim zapisima „nudi dojmljivu, aktualnu, kulturološku razčlam- bu, ne samo jednoga razdoblja iz nedavne političke prošlosti, obilježena ideoložkim procesima i progonima književnika potpisnika Pisma sedmorice. “ (27. ožujka 2009., str . 264) 6. Glede književnoga života i njegovih usmjeraja odnosno zaustavljanja, Pešorda više iznosi nego što prenosi sadržaje, dok je u političkim opservacijama osjetno i prenositelj pronađenih i usporednih činjenica. Uvidom u davnu baštinu spoznaje kako je teško i bolno domoći se zdravog društvenog okruženja kad je toliko puno namrlih zloća i tamnih strana povijesti. Svakako minula, osjetno nemila, a raznoli- ka događanja reflektira u suvremene poglede, na raspučja novih putova. Imenujući militantnu jugokomunisičku četvorku iz Hrvatske, koja je htjela odrezati jedan dio hrvatske domovine, oslanjajući se na vox populi , ili je pak krenula „u komesarski gla- vosjek hrvatskih književnih glava“ ( Banalizacija zla , str. 239). Nove vladateljske te- žnje i ljude imenovao je narod „vrićari“ i „koritari“, a Pešorda pripada osobama koje su „znamenovane istinom“. Temporalnost ili odnos prema vremenu posvjedočuje konvencionalnom i aktua- liziranom odredbom„Ovih se dana...“ Nekad su riječi plaćene životom, istinom, po- ziv su kad pjesnik govori o politici. Pritom pozna zakulisne radnje i poteze politike, npr. o „kompartijskoj praksi prokazivanja, diskreditiranja i eliminiranja protivnika“. (str. 29).