Nova Istra

231 Antun LUČIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. sveobuhvatnoj dekroatizaciji javnoga diskursa...“ Rado spominje riječi majke Mare, časne majke pok. Josipa Jovića „uvik se sitim tog dana...“, a za ubojicu veli „taj čovik tamo u Haagu“. Kroz pisanje uvodi i latinski leksik, osobito iz povijesti i prema pa- pinim enciklikama Ecclesiam suam. I u doslovan hrvatski standardni jezik Pešorda uvodi iz tradicije starije hrvatske književnosti svoje „cvitne latice “, čime stilizira matricu vlastita kazivanja. S pravom je u knjizi nastanjena u dvostisima Bijela pjesma , napisana u Zagrebu na Blagovijest 2009, a objavljena u Hrvatskom slovu za Božić iste godine. U pjesmu su utkani izvr- sno funkcionalni ikavizmi kroz dva stiha „u biligu sunca gore“ i „kraljice Naša, bili dvore“. 5. Pojam namicana „antikroatizma“, seizmografski objašnjava pisac 13. ožujka 2009., značajka je za „postboljševički neototalitarizam“, kao da su Hrvati „nepoželjnim strancima u Hrvatskoj“. I u više pokušaja u slijedu određuje rečeni antikroatizam tvrdeći da je „interesno-ideološka formulacija moći koja je pridonijela da se Hrvat- ska još ne iskaže suverenom i slobodarskom u pravom smislu riječi... to je antieuro- peizam koji ne priznaje hrvatstvo kao tisućljetni državotvorni i duhovni entitet.“ (str. 260) Čini se da Pešorda naznačuje i svjedoči borbu s vjetrenjačama. Njegova borba je više i šire od one upisane u tekst, čini se u tekstu završi tek 51 posto iskazanih po- gleda, i svako malo je povučen za jezik. Gotovo kao speleolog vidi stvari odozdo, iz tajnovitih kutova, kao što je Mladen Kuka otkrio jamu Jazovku. U nosivi tekst kulturoloških i društvenih pretraga upleteni su razni žanrovi. Po- zoran čitatelj nailazi na svojevrsna prenja, prepirke, zatiču se manifesti, podsjećanja na deklaracije, ali i ulomci dnevnika, putopisi i komentari, novinske kriške i pjesme s povodom. Pešorda parafrazirano donosi pjesmu o Pavlovu hvalospjevu ljubavi, oso- bito pitajući se za sarajevsku urbanu sredinu, odnosno„djela ljubavi za vrhbosanstvo Sarajeva“, sve kako bi u cjelini preživjela riječ i „opstao uzpravan Grad, po mjeri mu- drosti i čestitosti svih njegovih žitelja i demokratske zrelosti legitimnih predstavnika triju suverenih, za slobodu i blagostanje i Sarajeva i cijele Herceg-Bosne suodgovor- nih, naroda“. (str. 115) U tom spiritusu kazuju i stihovi Ilije Ladina o blagim dani- ma Ručak u Sarajevu , kada pjesnik ne može obrađivati polje pa ga svatko od susjeda poziva „Dođi na ručak“. Potpisnik tekstnih naslova piše u više navrata o dvije deklaracije, ne samo o sa- rajevskoj deklaraciji o hrvatskome jeziku, ili Pismu sedmorice , ali i o zagrebačkoj od- nosno onoj Matice hrvatske. Te deklaracije dohvaćaju uzajamnost slobode i jezika, kako bilježi u napisu Zabranjena Sloboda .„Žetva je bila zrela za rođenje Republike,