Nova Istra

230 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Antun LUČIĆ mir vlada između Boga i ljudi, u srcu među ljudima. Taj čudesan mir upućuje na fra- njevačku pozdravnu vezu„mir i dobro“, ali i suvremenu težnju u solidarnosti i surad- nji među narodima. Usto i glagol mirenje, ili „pružanje mira“ pokazuje da se mire ili „mirbože“ oni koje se žele miriti, ali znak mira je i prigoda da se i ne hoteći pomire i oni koji se ne kane miriti. Otvara se stalno pitanje – što je ne samo sloboda nego što predstavlja fantom slobode? A zavadu među ljude i narode, u domove i domovine, dvojbe nema, unose stvarni „sluge Zloga.“ ( O slobodi je riječ , str. 237). Ako nema slobode u dostatnoj po- trebi, zadržava li se samo fantomski osjećaj da smo slobodni. Pribojavamo se da tzv. europske vrijednosti računaju na odsutnost Tvorčeva upletanja u povijesna zbivanja. Slobodan je onaj koji je su-tvorac, inače sloboda ljudska nije dostatna. Nerijetko eu- ropska sloboda kažnjava samu sebe, a izlaz iz takva kažnjavanja je provjeravanje stva- ri. Neistinama zastranjen dim dobrano se uvukao i u neke europske parlamente pa Europa postaje sve više nesigurna dama i starica. Iz toga kuta Pešorda ne propagi- ra hegelijansku apsolutnu slobodu nego dostojnu, odgovornu slobodu. Otuda svoje rečenice i promisli ne izgrađuje tek u monologu, daje im dijalošku pozadinu i druš- tveni raster, sve kako bi se sagledala povijesna činjeničnost i aktualna neposrednost. 4. Pero osobite naravi zalaže se za širi krug slobode, za više mira i zajedništva. U tom nastojanju prva i prava riječ je – sloboda, druga njoj jednako vrijedna – mir. Okrunjuju to novozavjetne riječi: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem...“ Po uljudbenim porukama opravdano se zagovara mir u srcu, obitelji i društvu. Kao društvena potreba sloboda dolazi s čovjekovom samosviješću, uz samoprijegor, za- pravo po iskustvu poslovice „sloboda nema većeg neprijatelja od povlastice“. Bez dvoj- be, i napredak civilizacije temelji se upravo na humanističkim zglobovima slobode, mira i ljubavi. Brojni su prefiksi riječi u Pešordinim rečenicam i oni su reljefno vođeni. Na njego- vu radnom stolu pisanja su i polusloženice, a to su bitne sastavnice izlagane duhov- nosti. Takve su polusloženice sa sponkom ili bez sponke: Udbo-Partija, udbokrat- ski, pismotvorno, glavosjek... Bez dvojbe, po tematskom interesu i drami na ozemlju Pešorda oblikuje samosvojnu jezičnu izražajnost. Kroz dijelove knjige zgodno se uporabljuju i ikavski izrazi, primjerice u naslovu Cvit dialoga, smješten na str. 546. I prva rečenica kao da potječe od fra Filipa Gra- bovca, a parafrazirano glasi: „Cvit razgovora naroda hrvatskoga neprekinuto tije- kom tisućljeća traje i taj se suvereni dialog kao živa riznica duhovnojezičnoga blaga nacionalnoga i osobnoga sveudilj obogaćuje novim prinosima i sadržajima, unatoč