Nova Istra

227 Antun LUČIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. ta. Tako je fino razbokorena krošnja tekstova nastajala u razdoblju od, uže gledajući, pet godina, a šire u razmaku od 13 godina, od 1995. do 2018., kad je knjiga ugledala svjetlo u stolačkoj Matici hrvatskoj; svakako potpuna vremenska duljina ili knjižna širina je 47 godina, otkako je u dnevnome tisku osvanula Sarajevska deklaracija o hr- vatskom jeziku ili znamenito Pismo sedmorice . Knjiga aktualizira još neriješene probleme, osobito kad je nabacivan laso na pro- maknuća slobode hrvatskoga života, a privlači ga posebno hrvatska budućnost. Po- sebno je osjetljiv na velikosrpska posezanja, pokušaje „šešeljiziranja“ zemlje, mate- rijalne otimačine i povijesne potvore. Stoga je opravdana i nosiva misao o duhov- nom pastiru i nju Pešorda sriče u rečenicu: „Vjeran Riječi, hrvatski je metropolit bl. Alojzije spašavao hrvatski narod i hrvatski jezik i Crkvu u Hrvata pred krvoločnim pohodima troglave zvijeri, srasle u mržnju prema vjernom narodu Duha i mača...“ Uz zahvalu Matici hrvatskoj Stolac što je objavila knjigu Sloboda, mir meju nami , završava knjižni blok kosim slovima štampa naša gori gre . Time je pohvalio tiskanje prema uskliku, ili bolje ushitu đakona Jurja iz Roča u Istri, a on davno proreče hr- vatsko tiskarstvo: Vita, vita, štampa naša gori gre! 2. Istina se vazda promiče u poboljšanju svijeta, dapače iznad je svega, super omnia veritas . Bez obzira na to koliko Pešordin tekst bio izazovan, uz kontroverze, njegova iznesena zbiljnost opstaje, kao sudski slučaj Ivana Alilovića, pravno rasvijetljen gle- de prilika u mostarskoj gimnaziji. Svjestan je Pešorda važnosti čuvanja istine još s pisanjem diplomskoga rada na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na temu apsurda. Gotovo su biografske i dnevničke pa i svjedočne piščeve rečenice na početku član- ka 66 ubijenih fratara pa u tom duhu kazuje: „Životni je prostor moga molitvenoga djetinjstva u Hercegovini bio prožet otajstvenom bjelinom bezkraja, u koju upisa- ni bijahu život i stradanje cijeloga naroda, a napose mučeništvo za vjeru i slobodu 66-orice fratara, zauzetih duhovnika i hrvatskih narodnih učitelja...“ (tekst objavljen 6. ožujka 2009., lociran u knjizi na str. 255). Kao hrvatski književnik, prevoditelj i urednik Pešorda pripada piscima s pozici- jom i sa stavom; pisanjem je dostatno svoj, neizostavno pojedinac, ali je i bitno ko- lektivan, u prepoznavanju narodnih interesa. Nerijetko se u spisateljskom naporu osjeti usamljenim i takvu samosvojnost prepoznaje i čitatelj. Ali ne ostaje pri tomu – prima na sebe povijesnu sliku naroda u čijem jeziku i za koji jezik stvara. Obilježen je sintetskim i pojedinačnim opservacijama, svagda u propnju prema intelektualnoj, memorijskoj i moralnoj okomici, usprkos vrevi i (ne)mogućemu prolasku kroz razne „belaje“ u društvenom okruženju.