Nova Istra

216 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Željka LOVRENČIĆ Faulknera, ali i na Juana Mihovilovicha, autoru dragoga čileanskoga pisca bračkih korijena, čija je neka djela preveo. Iz knjige saznajemo da je svijet našega autora i njegovih protagonista (prirodno) vezan uz more„na kojemu se odražava čitav svijet“, kako piše u prvoj priči (str. 5) pre- ma kojoj je naslovljena zbirka. U njoj glavni lik Mario isprva snatri uz morsku obalu promatrajući papirnati brodić koji ga nadahnjuje te razmišlja o prošlosti i sadašnjosti. Misli se nižu poput biserja ogrlice jedna za drugom u nepomućenu slijedu. Premda uglavnom pratimo razmišljanja protagonista priče, o njemu ne saznajemo puno jer je piscu misaonost priče važnija od dinamične radnje. Brodić od papira klizi pučinom i pokreće lavinu sjećanja čovjeka, iz nekoga mjesta na moru, na pojedine sumještane, na putovanja pomoraca preko dalekih mora, na žene koje ih ostaju čekati i brinu se o djeci dok oni zarađuju šolde ... Ljubetić se dotaknuo i teme iseljavanja svojih sugrađa- na (prije svega u Čile). Papirnati brodić povezuje prošlo s onim što se upravo događa, odlaske iz mjesta prepunoga sunca i povratke u nj. Tu su i neizbježne ćakule o svima i svemu, pa tako i o Mariji „visoka i vretenasto oblog i čvrstog tijela“ (str. 7). U drugim prizorima glavni je lik, primjerice, u gradskome autobusu, šeće mjestom, druži se s prijateljima ili pro- matra ljude oko sebe. Bijeli i krhak papirnati brodić uvijek je negdje u blizini te na nj uvijek može baciti pogled. Simbol je života i njegove prolaznosti, ali i određenoga vre- mena i prostora. U drugoj priči, naslovljenoj Vakuum-fabula , Ljubetić u istome tonu nastavlja razmi- šljati i pisati o malomu mistu na jadranskoj obali. Teme se ovdje tiču kazališta, zabave, pjesme i vina. U ozračju sličnome onomu prethodne pripovijesti, isprepleću se mirisi Mediterana i razni događaji prožeti razmišljanjima o knjigama i književnosti, o ljubavi. Protagonist razmišlja o uspomenama, ali govori i o suvremenosti. Prateći mu misli o određenoj temi, saznajemo pojedinosti iz njegova djetinjstva i mladosti, sve obavijeno dahom prošlosti i ugodnim ozračjem prošlih vremena. Na sličnu je tragu„morska“ priča Put koja, opet u prepoznatljivu okružju, obrađuje tematiku riječi i govora: Nekada je volio slušati kako ljudi tečno pričaju i sasvim razložno iznose misli i opažanja. Vjerovao je njihovim riječima, poimao im smisao i prihvaćao zna- čenje onako kako je izrečeno. Sada odjednom primjećuje kako je govor, koji ga okružuje, od jedne izgubio svoju uobičajenu intonaciju (str. 74). Jest, riječ ima i ljubav, ali stalno je kao sjenka nazočna tema koja pisca očito jako privlači – prolaznost. Svijet se naočigled mijenja i nikada više neće biti nalik onome nekadašnjemu. Nižu se brojni likovi, vrijeme na svima i u svima čini i nepovratno je učinilo svoje. S mnogima je nekada prijateljevao, dobro ih poznavao, a sada su sasvim drugačiji. Jednako je i s nekadašnjim simpatijama, možda ljubavima.