Nova Istra

217 Željka LOVRENČIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Priča Bijeli leptir vrlo osjećajno i toplo oživljava uspomene, ali opet priziva osjećaj trajne prolaznosti, sjećanja na zauvijek prohujalo vrijeme. Glavni lik dolazi na otok gdje se nalazi njegova napuštena (i zapuštena) obiteljska kuća. Poput Proustova juna- ka zagledava se u pojedine stvari. One ga vraćaju u djetinjstvo i okrilje obitelji koje više nema. Škripave podnice, dotrajali stolci, vrata što škripe..., sve je to dio nekadašnjega života, neke daleke sreće. A sada je sve samo prošlost i lik se sjetno pita: Je li moguće da je sve to nestalo, nekamo, zauvijek! Pojavimo se, prođemo i odemo (str. 99). Da, tako je. Sada smo ovdje, načas na ovome svijetu, vodeći male i velike životne bitke, a onda... tko zna kamo za sudbinom. Jednoga ćemo dana nestati poput bijeloga leptira i za sobom ostaviti tek lagani prozračan trag u nečijemu sjećanju. Ova priča puno govori: o sretno- me dobu djetinjstva i roditeljskoj zaštiti, o prpošnoj mladosti, ali i o jeseni života kad se u punoj zrelosti lagano približavamo zimskim hladnim stazama. Govori i o sređivanju životnih „bilanci“, o dobu kad prebiremo po uspomenama i u njima tražimo toplinu ljubavi koja nas je nekada grijala. Ona je oda vječnoj prolaznosti i trajnoj mijeni, ali i čovjekovu postojanju te sreći što je u određenome trenutku (bio) baš ovdje, na mje- stu koje je sada prekriveno bršljanom, sretno živeći svoje minute, sate, dane, godine... U životu, koji kao da prehitro juri nekom svojom stazom, stvaralaštvo je nekima si- gurno pribježište kad žele izbjeći nemilosrdan žrvanj svakodnevnih događaja. O tome Jerko Ljubetić piše u priči Otkloni – bilješka o piscu i njegovim bilješkama . Biti pisac zna- či s vremena na vrijeme povući se od svijeta i posvetiti se sređivanju bilježaka koje ne- prestano„baca(mo)“ na papir kako bismo kasnije, možda, napisali tekst. Upravo otklo- ni pojedincima omogućuju potpunu posvećenost stvaralaštvu koje život ne čini samo bogatijim nego i plemenitijim. I konačno, na kraju ove knjige zapisa, priča je simbolična naslova Smiraj . Uspored- ba je to, metafora o smiraju dana i smiraju čovjekova života. Autor razmišlja o životu, njegovu nastanku i tijeku te dolasku neizbježna kraja. Sumorno ozračje mjestimice oživljava opisima događaja vezanih uz mjesto na morskoj obali, u kojim opisima ima humorističkih elemenata. Zbirka priča Balada o brodu od papira nije štivo za zabavu. Ova simbolična proza obiluje misaonošću i osjećajima u duhu čileanskih autora hrvatskih korijena te vrlo ozbiljno govori o pravim, trajnijim životnim vrijednostima među kojima se posebno ističe ljepota jednostavnoga življenja za koje čovjeku treba vrlo malo: obala, more, po- neki brod na pučini, dragi ljudi oko njega, uspomene i stvaralaštvo. Tankoćutna je to, emotivna a nenametljiva, završna poruka ovih vješto sročenih za- pisa mudroga šjor Jerka. Željka Lovrenčić, Zagreb