Nova Istra

214 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Željka LOVRENČIĆ životom, a Fabijan, koji je nakon voljene žene ostao i bez nećaka s kojim se izvrsno slagao, ponovno je sam. Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Izme- đu ostalih stvari, iščitavamo autoričine stavove o hrvatskoj zbilji. Ona smatra da je naše društvo površno, da je kultura u njemu na posljednjemu mjestu, da vlada opća bezosjećajnost, sebičnost i konzumerizam, da se brakovi sklapaju iz interesa, da je važniji vanjski sjaj i materijalno bogatstvo od duhovnih vrijednosti... Je li to daleko od istine? U njenome su romanu kažnjena oba brata: površni i beskrupulozni Boris, he- donist kojemu su važni samo osobni prohtjevi na kraju ipak plaća visoku cijenu jer ostaje bez sina čiju je smrt neposredno izazvao. A Fabijan, koji je u današnjemu na- šemu društvu„rijedak primjerak“ jer voli čitati i slušati klasičnu glazbu, prepušten je tragičnoj sudbini osamljenika koji bez cilja tumara svijetom. Roman Slušaj ptice kako pjevaju može se tumačiti na više načina. Osim toga, u njemu nailazimo na pregršt mudrih razmišljanja o svijetu u kojemu živimo. Ipak se ne bih složila s autoričinim tako crnim viđenjem suvremenoga hrvatskoga društva. Jer, premda ima puno nedostataka, po mome mišljenju u njemu još uvijek ima nade za duhovnost i ljudsku toplinu. Željka Lovrenčić, Zagreb