Nova Istra

203 Željka LOVRENČIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. nekad mogu buditi nadu u povratak i bolju budućnost. Upravo je tako bilo u slučaju Ljubice Kolarić-Dumić kad je odlazila iz svoga kraja na školovanje jer je obitelj pri- hvatila životnu joj želju da postane učiteljicom. No, odlasci su nekoć bili drugačiji: uvijek se mogla vratiti kući, u svoje idilično selo i svoj Srijem. Kasnije su se vremena promijenila. Odlasci iz Srijema za neke su bili PRISILNI i ZAUVIJEK. No, čovjeka se fizički može razdvojiti od djedovine, ali nitko ne može uništiti uspomene na ono što se nosi u duši. Ljubica Kolarić-Dumić bolno se prisje- ća mučki ubijene prijateljice Agate, nekada veselih mladih ljudi, neumornih svirača i plesača, šorova, voćnjaka i šljivika... Prisjeća se marljivih poljodjelaca koji su njive obrađivali uz silan trud i ljubav. Otrgnuti zavičaju i otjerani iz svojih kuća, Kukujev- čani odlaze uzdignutih glava, možda ne sluteći da se više nikada neće vratiti. „O Srijemu iz daljine“, kaže autorica, „progovara duša samo bolom“. I nastavlja: „silno boli razmišljati o napuštenom ognjištu i zaboravljenom jeziku, o ravnici ne- preglednoj, o zimama i jesenima, berbama i vršidbama, žitu i vinogradima... O Šo- kicama i dukatima, mladom vinu i bećarima.“ (Str. 109.) Sve je to ostavljeno, napušteno, zapušteno. Muklo odjekuje nikada više , a suze na- viru... Ostaju samo bol i čežnja. Upravo o čežnji autorica progovara u dijelu naslovljenom Pođi, čežnjo . Toliko sil- no želi povratak u Kukujevce da ne razmišlja ni o kakvim opasnostima. Naprosto, vode je srce i ljubav. Napokon uspijeva u naumu – odlazi na majčin grob, pronalazi obiteljsku kuću s natpisom na prodaju i čak je poželi kupiti, pohodi crkvu. Opet se javljaju uspomene, sjećanja, suze. Fotografirajući rodnu kuću i prebirući sjećanjima, netko zamjećuje nju i kći koja je prati. Taj je netko ljubazan, ali ima pištolj. I vjerojatno ne može shvatiti što rade majka i kći na sada tuđemu i neprijateljskom području. Povratak u Hrvatsku dono- si im olakšanje i sigurnost. Kukujevci su ostali iza njih dok„pod nogom tuđina plače napuštena Zemlja“. Zemlja je to zbog koje Ljubica Kolarić-Dumić u najvećoj mjeri piše tužne priče i stihove. No, korijeni su jači od svega, unatoč posezanju tuđina i njegovu barbarstvu. Željka Lovrenčić, Zagreb