Nova Istra

202 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Željka LOVRENČIĆ Autorica u Zahvali na početku ove potresne knjige navodi kako su napisani retci „dragi i trajni spomen na rodno selo Kukujevce“. To je selo samo jedno od (mnoštva) hrvatskih sela u kojima su Hrvati za vrijeme raznih ratova samo zbog svoje nacional- nosti ranjavani, nestajali, ubijani, istjerivani, raseljavani. Kukujevci bogate povijesti više ne postoje, od njih su ostale samo ruševine među kojima žive neki drugi ljudi. Pred čitateljem je dvadesetak ispovijesti jedne ranjene duše. Knjiga počinje tek- stom o povijesti Kukujevaca, čije je ime prvi put zabilježeno 1239. godine. Naslov- ljen je Pabirci iz mučeničkih Kukujevaca . Slijedi priča o sudbini mjesta tijekom dva- ju svjetskih ratova te o novijoj, najmračnijoj prošlosti za Domovinskoga rata, kada su Kukujevčani prisiljeni na zamjenu kuća i pred velikosrpskom agresijom zauvijek protjerani s rodne zemlje. Saznajemo da se marljivo stanovništvo u tome bogatom kraju bavilo poljodjel- stvom, voćarstvom i vinogradarstvom, bili su razvijeni mnogi zanati, a ručni radovi kukujevačkih žena (bili) su nadaleko poznati. Čitamo i to da je hrvatski narod na tome području i ranije proživljavao nedaće, osobito nakon Drugoga svjetskog rata kada su jugoslavenske komunističke vlasti naseljavale srpsko stanovništvo u kuće protjeranih, također autohtonih Nijemaca, namećući svoj način života i običaje. U dijelu naslovljenom Sudbine Ljubica Kolarić-Dumić se, prije svega, bavi svojom obitelji i uspomenama na djetinjstvo, oca i majku, na dane spokoja kad još nije ni slutila da će morati zauvijek otići s voljene grude. Odlasci su postali stvarnost njezi- ne obitelji kojoj su nakon II. svjetskog rata oteli zemlju, jer je bila „(pre)imućna“. A kulacima se moralo sve uzeti... Ove bismo zapise mogli nazvati i povijesti jedne obitelji, odnosno, njenom sa- gom. U pričama o djedovima koji su umrli i(li) nestali u vihoru Prvoga svjetskog rata, bakama i majci, autorica voljeni zavičaj opisuje s puno emocija i topline, uz če- žnju svojstvenu istjeranima, izgnanima, zauvijek odbačenima, prognanima iz svoje prirodne sredine. Bole je uspomene na Božić i Uskrs, na običaje vezane uz Badnjak, na tradiciju njena sela. Možda je jedan od najdirljivijih zapisa onaj naslovljen Vratit ću se, zemljo u kojem kaže: „Odabrat ću najljepši dan za povratak. Odabrat ću ono godišnje doba kada si Ti najljepša. Vratit ću se u proljeće. Voćke sve u bijelom kao djevojke za vjenčanje. Trava meka, tek iznikla. Brazde uzorane, seljanke pomlađene, bacaju Ti sjeme u utrobu. Doći ću da sve to vidim“. (Str. 55.) Nije joj bilo dopušteno doći. Premda je blizu, preko Dunava, voljeni joj je kraj postao nedostižan. O silnoj žalosti autorica piše u dijelu O Srijemu iz daljine . Zna- mo da je iz daljine sve još puno bolnije, osjećaji snažniji, a rane jače peku. U mislima prolaze sjećanja na oranice rodnoga kraja, ljetne oluje, na jesen koja je podsjeća na kišu, požutjelo lišće i odlaske. Ali, usprkos gorčini koju sobom (do)nose, odlasci po-