Nova Istra

190 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Vjekoslava JURDANA nakon porušene Troje – izgradi novo stanište i nova povijest, tako i hrvatski pjesnici, objašnjava Frangeš, maštaju u/o hrvatskome gradu, čiju sliku, prauzor, Marulić bi rekao figuru (ili, starohrvatski, priliku ) nalaze u Jeruzalemu, koji je rušen, ali koji će, Bog to jamči, biti obnovljen. Čovjekov povijesni i moralni život u međusobnoj su po- vezanosti, ističe i oprimjeruje svoju temeljnu misao Frangeš. Tako je Marulovo Tuže- nje grada Hjeruzolima u biti tuženje Grada kao Društva koje nije izgrađeno, izraža- vajući trajnu tjeskobu hrvatske književnosti: težnju da se podigne krov nad glavom; dom za pojedinca, grad za sve nas, za narod hrvatski . I za nas današnje, rekao bi Ivo Frangeš, progovara povijest kroz književna djela hrvatske književnosti: od Marka Marulića u gradu Splitu, popa Martinca u Gradu Grobniku, Antuna Nemčića u Gradu na vodi – Veneciji, Augusta Šenoe u Zagrebu, Antuna Gustava Matoša u Gradu Svjetlosti, Ive Andrića u Sarajevu svojega djetinj- stva, Paska Antuna Kazalija, Luke Paljetka u Gradu ( Communitas Ragusina – Res- publica Ragusina) , Slavka Mihalića u Gradu na četiri rijeke, do Drage Štambuka u Londonu, Kairu... No, sve je (to) povezano, premreženo, u književnopovijesnom vi- đenju, možemo reći objavi Frangešovoj, jer pjesnici putuju, odlaze, intenzivno doživ- ljavaju sve što je fizički „između“: krajeva, gradova i ljudi . Tako Antun Kazali u svojoj Ragusi piše o Grobniku, Andrić povezuje svoje Sarajevo sa magičnim Rio de Janei- rom. Jer, kako će Matoš reći, putovanje – „...je poezija moderne civilizacije. Život je dakle put, skitanje, potucanje; a put je za pjesnika – život.“ Naime, ističe Frangeš, u izvjesnom smislu, hrvatska književnost, gotovo čitavim svo- jim tijekom, zapravo od pojave Turaka, povijesno uzeto, rješava samo jedno pitanje. Bo- lje rečeno – rješavajući pitanje vlastitog opstanka, građenja svojega Grada – rješava i pitanje koje se u Europi naziva Istočnim. Ono zastire sva ostala pitanja, i ne dopušta, u našoj društvenoj, sociološkoj povijesti, konstituiranje gradova, tih glavnih motora europ- skoga i svjetskoga razvitka. I (naj)novija naša povijest svjedoči o tome. Aktualni događaji ukazuju na temelj- nu problematiku hrvatskoga društva i kulture, a to je neizgrađenost građanske infra- strukture, na kojoj bismo (iz)gradili adekvatniji odnos prema sebi, drugima, i vanj- skome globalističkom svijetu. A u tom svijetu, govoreći diskursom teorije o kulturi, živimo u ozračju„metapost­ modernizma“ koji je uslijedio nakon postmodernizma. Sada se već nazire obrnut učinak od postmodern(ističk)e težnje za umreženošću, i to u obliku univerzalne čežnje za nekom vrstom autentičnosti. Suvremeni recipijent želi biti otkupljen od neželjenih učinaka (postmoderne) metastazirane potrošnje, od laži tržišne i natje- cateljske svakodnevice, prepune nesigurnosti. Zato je svuda oko nas moguće uočiti rastuću želju za istinitošću.