Nova Istra

189 Vjekoslava JURDANA KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Frangeš je, naime, veliku priču o nacionalnoj književnoj povijesti ispričao na suve- ren način, pomno stiliziranom intelektualnom prozom. Važna je to sastavnica ove knjige jer zanemarivanje i omalovažavanje umjetnosti i humanistike izlaže opasnosti kvalitetu naših života u cijelosti, kao i dobrobit naših demokracija (M. Nussbaum). Jer povijest je, za svakoga od nas, samo sadašnjost, i jedino kao sadašnjost može nam ona ponuditi svoju istinu. Svijest o prošlome, o povijesti, može se naime stvoriti samo u onome trenutku kad je sadašnjost prekinuta, načeta, pa možda i ugrožena zbivanjem koje nas upozorava o tome da sad nije (više) onakvo kakvo je bilo nekad, štoviše ni ono što možemo zvati maločas! Time sama usporedba između sad i nekad postaje potreba da im pronađemo uzroke, razloge. Time povijest, promišljanje povijesti, obavlja onu istu očišćavajuću, katartičku ulogu koju ima i poezija: oslobađajući nas poezija od strasti, po- vijest od prošlosti i od mehanički shvaćenih činjenica. Tekstovi sabrani u knjizi Čitanja pokazuju da je znanost, ukoliko se njome bavi na ispravan način, prijateljica humanistike, a ne njezina protivnica. I da su, dakako, sve umjetne podjele ( διάβολος ) znak laži. Umjesto podjela, valja graditi poveznice. O tome svjedoči životna i stvaralačka biografija Ive Frangeša. U književnoj histori- ografiji Frangeš je razvio pristup književnim djelima, koji najprije naglašava trajne estetičke vrijednosti književnoga djela. Na prvi pogled, suvišne kategorije u današ- njemu svijetu u kojemu nacionalni interes moderne demokracije traži snažno gos- podarstvo i procvat poslovne kulture. No, upravo taj ekonomski interes, ako baš ho- ćemo, ističe Martha Nussbaum, od nas također zahtijeva da se približimo humani- stici i umjetnostima, kako bismo mogli promicati klimu odgovornoga i pažljivoga upravljanja, kao i kulturu stvaralačke inovacije. Prema tome, nismo prisiljeni izabrati između oblika obrazovanja koje promiče profit i onog koje podupire građanskost. Građani se ne mogu dobro povezati s okolnim svijetom koristeći samo činjenično znanje i logiku, ističe Nussbaumova. Treća sposobnost koju građanin treba imati, a blisko je povezana s prvm dvjema, ono je što možemo nazvati narativnom imagi- nacijom. Ta spoznaja uključuje sposobnost sagledavanja svijeta kao mjesta gdje po- jedinac nije sam – mjesta gdje drugi ljudi imaju svoje vlastite živote i potrebe, kao i prava. Građanin i grad (kao svijet), kao znak strukture jedinstvenoga sadržaja i for- me, očituju se i u tome da je i sâm Frangeš boravio u mnogim gradovima: najprije kao lektor u Firenci, a kasnije je predavao na mnogim europskim sveučilištima kao gost profesor: u Krakovu, Varšavi, Moskvi, Sankt Peterburgu, Bordeauxu, Pragu, Frankfurtu, Kölnu, Münchenu, Göttingenu, Heidelbergu, Rimu, Napulju, Trstu, Pisi, Milanu, Padovi, Uppsali, Stockholmu, Göteborgu... Condere urbem , kao glavna sila pokretnica, ističe Frangeš, postaje glavnim potica- jem hrvatskim književnicima. A položaj hrvatskoga književnika i hrvatskoga čovjeka vjekovima je najintimnije sljubljen. Kao što je Eneida , sva usmjerena idealu da se –