Nova Istra

184 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Tatjana GROMAČA-VADANJEL izvještaji, kaže autor, o željeznim prozorima i pacijentima u lancima, a osim što su ih lancima vezivali za zidove, pacijente su često tukli – čak je i Avicena smatrao da je to dobar terapijski postupak jer se njime u sumanuto i iracionalno utuvljuje razum . Srednjovjekovna društva u Europi, u stoljećima nakon sloma Rimskoga Carstva, bila su razdirana dvostrukom pokorom siromaštva i bolesti. Neposredno nakon na- stupa „crne smrti“, 1348. godine, stopa smrtnosti bila je još viša, jer su epidemije kuge nastavile izbijati tijekom 14. stoljeća, smanjujući europsko stanovništvo možda za trećinu. Mnoštvo je bilo sakatih i obogaljenih, ljudi su trpjeli od brojnih„defekata“ i deformacija, a bespomoćnim žrtvama mogu se pridodati i duševno oboljeli – pada- vičari, mahniti, melankolični, halucinirajući, dementni... No naše znanje o sudbini puka u razdoblju između sedmoga i trinaestoga stoljeća, piše Andrew Scull,„u naj- manju je ruku oskudno“. Rimska crkva (koja se počela nazivati Katoličkom crkvom nakon reformacije u 16. st.) bila je jedina značajna institucija koja je preživjela i na- posljetku procvala nakon sloma Rimskoga Carstva, a čuda su bila isprepletena s krš­ ćanstvom od samoga početka. Tijekom srednjega vijeka velik broj bolesnih, među njima i mahnitih, izlječenje je tražio u svetištima. Mnogi su iskušavali pučke lijekove, kao i usluge iscjeljiteljâ, a od 11. st., kada su hipokratska i galenska medicina počele iznova, s Istoka, ulaziti u zapadnu Europu, bolesnici bi se podvrgavali puštanju krvi i tzv. čišćenjima, stavljanju kupica i povraćanju, promjeni prehrane i načina života. Međutim, naročito teški i kronični poremećaji obraćali su se iscjeljujućim moćima svetaca i mučenikâ. Pojedini umobolnici spavali bi u crkvi, čekajući da im se vrati duševno zdravlje. Ponegdje i ponekad su luđaci smještani u crkvu, lancima vezani za gležanj, nastojeći da se iz njih istjeraju zlodusi koji su ih opsjedali. No, egzorcizam, kaže Scull, ne bi uvijek uspio, ali ti su se neuspjesi, duhovito zaključuje, uvijek mogli objasniti tako da autoritet religiozne vjere ostane netaknut. I srednjovjekovna književnost bila je vrlo sklona temama ludila i opsjednutosti, u pučkim oblicima religijske drame, takozvanim misterijskim prikazanjima i miraku- lima. Prikazi čudâ Djevice Marije, ili svečana povorka svetaca, bili su dio repertoara, a teme ludila i opsjednutosti u tim prikazima publici su pružale uvid u to kako pad u grijeh omogućuje vragu da opsjedne grješnika i potom ga natjera u ludilo. U najvećemu među srednjovjekovnim književnim djelima, Danteovoj Božanstve- noj komediji , u paklu koji je živo u njemu prikazan, ludilo je prikazano kao posljedica božanske kazne. U desetome i posljednjem rovu osmoga kruga pakla, na samo stu- panj od Sotone, nalaze se krivotvoritelji, šarlatani i varalice, lašci i krivokletnici, čiji su usud guba, vodena bolest i ludilo. Ludilo je u Dantea golotinja, nasilje, animal- nost, i nadasve odmazda za grijehe. Ono je sama negacija civilizacije. Za srednjovje- kovni su um svi oblici bolesti bili posljedice Pada; u ovome svijetu, prema shvaćanju srednjovjekovnoga čovjeka – bolest je jedna od Božjih kazni za grješnike. Poremećaji