Nova Istra

183 Tatjana GROMAČA-VADANJEL KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. ćeno tijelo može dovesti do poremećenoga uma, i obrnuto. Ključ za dobro zdravlje bio je u održavanju tjelesnih sokova u ravnoteži – bolest je bila potvrda neravnoteže i poziv liječniku da ustvrdi što je u organizmu poremećeno te nađe način kako rav- notežu ponovno uspostaviti. Hipokratovci su se tako nužno sukobili s prevladavajućim pučkim vjerovanjima, kada su u pitanju ludilo i srodni poremećaji, tvrdeći da to nisu smetnje koje ljudi- ma šalju bogovi. Magijski i religijski oblici intervencije kod njih nisu dolazili u ob- zir – okrivljavali su neukost i lakovjernost masa, kao i propovjednike koji te osobine iskorištavaju. Hipokratovci nisu, poput Aristotela, srce smatrali središtem osjećaja i mentalnih aktivnosti, već mozak. Problemi u mozgu dolazili su, prema njima, od neravnoteže tjelesnih sokova – previše krvi vodi do pregrijavanja mozga, a onda i do noćnih mora i strepnji, previše sluzi može izazvati maniju, a previše žuči depresiju. Grčka je epistemologija, zaključit će Scull, iznijela i pozitivno tumačenje ludila, kakvo naročito nalazimo u Platona i Sokrata, u kojih je odjekivala hebrejska ideja nadahnutoga proroka. Ludilo je moglo predstavljati drugi moguć način „viđenja“: bakhovski, erotski, stvaralački, proročki, preobrazbeni... Tumačenja koja drže da po- stoji druga, skrivena vrsta spoznaje – intuitivna, preobrazbena, vizionarska, spoznaja mistikâ, smatrala su da ludilo može pružiti ključeve za ulazak u to tajno kraljevstvo. Ovakva ideja, naime da ludilo ponekad može biti sredstvom dosezanja istine (bo- žansko ludilo, prema nekima), ponovno se javlja u srednjovjekovnom kršćanstvu, u ekstazama i zanosima kršćanskih vizionara i svetaca, u Erazmovoj Pohvali ludosti , kod Shakespeareovih ludih ljubavnika, u Cervantesa, u prikazima svete lude kod Dostojevskoga i Tolstoja, pa čak i u 20. stoljeću u djelu psihijatra R. D. Lainga i dr. Osvrćući se na tretman ludila u drevnim svjetovima Istoka, napose onima Indije i Kine, prelazeći kroz najvažnija povijesna događanja, poput pada Istočnoga Rim- skog Carstva (1453. g.), autor dolazi do analize odnosa islamskoga svijeta i ludila. Arapi su sa sobom donijeli vjeru u duhove i čarolije, zazive i čine osmišljene da umi- ruju i manipuliraju demonima (džinovima), koje su smatrali odgovornima za bole- sti i poremećaje. O pitanjima zdravlja i bolesti Kur’an u biti šuti. Najslavniji liječnik islamske tradicije bio je Ibn Sina ili Avicena, perzijski erudit čiji će Kanon medicine postati najutjecajnijom medicinskom kompilacijom u arapskoj tradiciji. Avicenino je djelo prije svega vrlo dobra sinteza, jer je on uvelike išao stopama Hipokrata i Ga- lena, dok je u ograničenijem opsegu crpio znanja iz perzijskih, indijskih i kineskih medicinskih učenja. Ovdje se, prvi put u knjizi, spominju bolnice za duševno poremećene, što će u daljnjem tijeku knjige postati jednom od prisutnijih tema. Pod islamskom vladavi- nom bolnice su se osnivale posvuda, prvi se put pojavljujući potkraj 8. st., a među pacijentima o kojima se sustavno skrbilo bili su i duševni bolesnici. Postoje mnogi