Nova Istra

182 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Tatjana GROMAČA-VADANJEL đeni na propast. Ludilo naprosto, kako piše autor,„ima društveni značaj i važnost koji bacaju u zasjenak svaki pojedinačni skup značenja i praksi.“ Scull najprije obrađuje temu ludila prisutnu u drvenome svijetu – kreće od he- brejske tradicije. Hebreji su, kao i mnogi u drevnome svijetu, zastrašujuća pustošenja koja su se događala umobolnima objašnjavali pojmom opsjednutosti zlim duhovima . Autor upozorava na to da bi se neke drevne proroke, a kasnije i kršćanske svece, mo- glo promatrati kao luđake ili histerike. Istovremeno, neke crte duševne poremećeno- sti u prorokâ mogle su biti „pročitane“ kao vrsta božanskoga nadahnuća. U drevnoj Palestini postupanje prema ludima bilo je takvo da se „opsjednute vra- gom“ puštalo neka žive na otvorenom, bez skloništa i odjeće. Njihovi su ih bližnji pokušavali obuzdati lancima i okovima. Bezumlje je od samih početaka civilizaci- je, a tako će se nastaviti i kasnije, smatrano uvredom civiliziranoj egzistenciji, pa se povezivalo s golotinjom, lancima i okovima, kao i s odlaskom mahnitoga na same rubove društva. Helenski je svijet – o čemu svjedoči obilje književnih izvora – široko prihvaćao pojam božanskoga porijekla ljudske duševne patnje. Religijski uzroci mentalne bo- lesti bili su istaknut dio klasične kulture. Veze između ludila i doticaja bogova čvr- sta su okosnica grčke drame i poezije, u toj mjeri jaka da se, tisućljećima kasnije, Si- gmund Freud poziva na grčki mit kada je psihološku traumu, koju je smatrao neiz- brisivo utisnutom u cijelu ljudsku vrstu, odlučio imenovati Edipovim kompleksom . Pojam panike također potječe iz grčkoga svijeta – panikón jest ono što pripada Panu, bogu na zlu glasu po širenju straha. Andrew Scull, čija je cijela studija nagla- šeno kulturološki intonirana – pokazujući da temu ludila nije moguće razmatrati naglašeno sveobuhvatnim težnjama a da se pri tome ne uzme u obzir jaki trag koji ona ostavlja na kulturno-stvaralačkom, umjetničkom području ljudskoga egzistira- nja – podsjeća na značaj književno-umjetničke opsjednutosti ludilom, prisutne u grčkoj umjetnosti nekoliko stoljeća prije Krista. Te su teme upisane u temelje grčke kulture, prisutne su u najstarijim djelima zapadne književnosti, kao što su Ilijada i Odiseja , važne za niz drama Eshilovih, Sofoklovih i Euripidovih, te mnogih drugih čija djela nisu sačuvana, a koja su izvor nadahnuća nalazila u bogatoj riznici grčkih mitova koji tvore osnovu, temelj grčke kulture. Scull pomno analizira pojedine dijelove Ilijade i Euripidovih drama, pokazujući nedvosmislenu utemeljenost svoje tvrdnje. Također, poziva se na Herodotovu Povi- jest , a potom i na prve zapise s područja grčke medicine – one Hipokrata s Kosa (o. 460. – 357. pr. Kr.). Hipokrat je u svojim proučavanjima razvio holistički pristup, obraćajući pozornost na svaki aspekt pojedinog pacijenta, podešavajući terapijske režime za svaki specifičan slučaj. Njegov je pogled na zdravlje, pa time i na psihičko zdravlje, naglašavao naravne, a ne nadnaravne uzroke bolesti. Smatrao je da poreme-