Nova Istra

185 Tatjana GROMAČA-VADANJEL KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. uma i tijela mogli su ih potaknuti na to da se pokaju. No postupni razvoj sveučilišta, kao i latinski prijevodi klasičnih knjiga hipokratskoga opusa, postupno su utjecali na stvaranje i rast zajedničke medicinske kulture i razvoj složenijega intelektualnog sustava, koji je omogućavao sustavnije dijagnosticiranje i propisivanje terapija. Također, neke su se europske bolnice specijalizirale za skrb o umobolnima. Jed- na od poznatijih u anglofonome svijetu, nastala neposredno izvan gradskih zidina Londona, bila je bolnica Bedlam, utemeljena 1247. godine, no ta je bolnica primala veoma malen broj psihički bolesnih pacijenata. Premda će izdvajanje ludih iz druš- tva nekoliko stoljeća kasnije postati rutinom, u srednjovjekovlju i ranome modernom dobu bolničke ustanove nastale u tu svrhu bile su rijetkost. Za većinu ludih bile su odgovorne njihove obitelji i ostajali su u zajednici, a ukoliko ih se smatralo opasni- ma, zatvarani su „ad hoc“ sredstvima, ili ih se ostavljalo da tumaraju i trunu... Liječ- nici su u tom razdoblju, iako nastojeći razumski objasniti ludilo i primijeniti lijekove koji bi pomogli liječenju umobolnih, ipak često udovoljavali pritisku koji je dolazio iz krugova klerikalne moći, poslušnost kojoj ih je navodila da priznaju i slučajeve opsjednutosti. Svakako, ludilo, potcrtat će autor, nije imalo jedinstven smisao i nije odgovaralo jedinstvenome pristupu. Razdoblje od kasnoga 15. do osvita 18. st. povjesničari rado nazivaju „rano mo- derno doba“. Andrew Scull govori o velikim preobrazbama koje su se u to vrijeme dogodile u povijesti čovječanstva – uza mnoga pozitivna događanja, poput slabljenja feudalnoga sustava i uspona nacionalnih država, oplovljavanja globusa te širenja tr- govačkih mreža, a naročito uz goleme kulturne preobrazbe, širenje tiskarske kulture, previranja u umjetnosti i znanosti, bila su to i stoljeća vjerskih ratova koji su pratili reformaciju. To podrazumijeva lov na vještice diljem Europe,„epidemiju“ sudskih procesa, mučenjâ i pogubljenjâ, koja su se najčešće izvodila spaljivanjem naživo, iako su neke vještice/„vještice“ vješali, raščetvorivali ili nasmrt kamenovali. Rani povjesni- čari psihijatrije bili su, piše autor, u „bolnom iskušenju“, da progone vještica stope s progonima ludih. Vještice (i vješticama začarani) bile su ustvari mentalno oboljeli u drugome ruhu: obmanuti puk koji je padao žrtvom ondašnje demonologije. Nije zgorega podsjetiti se – uz pomoć ove prevrijedne knjige – kako su u 16. i 17. stoljeću i obrazovani i neobrazovani vjerovali da je Sotona djelatan u svakodnevnu životu te da je svijet ispunjen duhovima i sablastima. Gledišta pojedinih mislilaca, poput engleskoga filozofa Thomasa Hobbesa (1588. – 1679.), a koja su anatemi- zirala „mnijenja koja neuki narod ima o vilama, sablastima i vilenjacima ili o moći- ma vještica“, odudarala su od opće prihvaćenih nazora. Odbaciti ideju vještičarenja i opsjednuća značilo je ugroziti istine kršćanstva i izglede za čovjekovo spasenje, čak prihvatiti ateizam...