Nova Istra

175 Dunja DETONI DUJMIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Zato treća, završna instanca junakove otuđenosti otkriva posvemašnji identitet- ski rasap: protagonist, koji dotad panično bježi od ratnih obveza, odnosno gubitka osobnosti u strogo dirigiranom vojnom kolektivitetu, odjednom pribjegava očajnič- kom činu: kukavičkom pristanku na ljudsku niskost od koje je sustavno dotad stre- pio te na bijeg kao „nejasan i neproveden otpor“ (177; naime, riječ je o pristanku na koruptivan čin kupnje dokumenata na temelju kojih će napustiti domovinu). Pritom pripovjedaču„pomažu“ stereotipi o zločinačkim akcijama pojedinaca u obrambenoj vojsci, čime se naoko potkrjepljuju junakovi pacifistički stavovi. U tom času pozor- nica kojom se Prtenjačin lik kreće postaje poprištem niza apsurdnih objava:„Uvijek se apsurd čini tako nestvarnim, ali malo kasnije, kad svijest o njemu potone u tije- lo i on se poput kakva otrova raširi po krvotoku, apsurd postane jedino stvarno što čovjek u tom trenutku poznaje, što ima.“; (104). Apsurdna zbilja prepleće se sa sar- kastičnim prizorima nadiruće ratne zbilje (primjerice; zahodska školjka, neka vrsta Noeve arke i relikta prošlosti, koja se ustobočila na puteljku kojim će proći borbeni transporter svetačkoga imena); taj se svijet nerješivih paradoksa pretapa sa sviješću o totalnoj predaji („Meni su obje te zemlje, ona straha i ona predaje, bliske, drage, i skoro rado u njima boravim.“; 167). U misaonom košmaru kojim završava duhovno putovanje nesretne svijesti pripovjednoga subjekta, strah se preobražava u univer- zalno gađenje: prema okružujućoj zbilji („...hajde, učini to, spasi jednog hodača koji se neprestance utapa u vrelom asfaltu, kojem se strah popeo do brade i koji osjeća samo gađenje prema svemu u čemu se našao“; 180); prema samome sebi koji se pre- dao prije negoli je i stupio u ring („Podne je i sunce je visoko, na kolodvoru je sve veća gužva, vojnika je sve više, mladih žena s djecom, čak i pokoji turist s ruksakom na leđima. Svi nekud odlaze i svi odnekud dolaze. Jedino ja stojim i čekam da se iz- vrte svi užasavajući scenariji. Jedino ja nemam više plan, jedino ja preočito, gotovo klaunovski sliježem ramenima. Sad bih, da me Jelena nije ovako odgojila, pljunuo u staklo trafike u kojem opažam svoj odraz.“; 195). I dok je Marinkovićev Melkior (naime, s Kiklopom je usporedba asocijativno na- metljiva) – izgladnjujući se „poživotinjio“ kako bi izbjegao novačenje u vojsku staro- jugoslavenske države pred raspadanjem – dotle Prtenjačin junak, nasuprot površ- nom malograđanskom domoljublju svoga oca – nudi paradigmu pomodnoga koz- mopolitskog apatridstva te, poistovjetivši se s otočnim kameleonom („moje su oči pozelenile“,„koža dobiva maskirne pjege“; 38), sliježe ramenima i udaljava se u nepo- znato, ostavljajući čitatelja pred nizom nedoumica i moralnih aporema ugniježđenih u tkivo lirskoga veza ovoga narativa. Dunja Detoni Dujmić, Zagreb