Nova Istra

174 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Dunja DETONI DUJMIĆ bitnih sastavnica priče i njezine metafizičke ovojnice („Toliko je svijeta u mojoj glavi, taj se svijet u svakoj sekundi gomila i taloži, spajaju se slike armijskog sivila s trenu- tačnim mobilizacijskim crnilom, sve se to u meni miješa, lebdi i trese nad unutar- njim organima kao neka anorganska nakupina, kao otrovni puding straha, hladna i nerješiva zagonetka. Pitati se o tome što će biti sutra i kako ću ja u svemu tome proći za mene je bolno i ja ni pred samim sobom nemam odgovora.“; 66). Opsjednutost idejom o konačnome bijegu, o „odlasku zauvijek i potpuno“, on pokazuje iznimnu kreativnost pri odabiru privremenih, pribježničkih mjesta (riječ je o mladiću izrazito pacifističkih svjetonazora, koji strepi pred pozivom u obrambeni rat ugrožene do- movine,„u zemlji u kojoj malo tko vjeruje da je počeo rat, malo tko vjeruje, ali svi to dobro znaju“; (67). Prva etapa bijega odvija se u činu napuštanja grada (Zagreb), u pokušaju zametanja tragova u otočkoj osami; no i taj komadić mediteranskoga kra- jolika vrvi pokazateljima narušene idile: vidljivi su tragovi prenamjena i opadanja na svim razinama: bivše brodogradilište pretvoreno je u gradilište oklopnih vozila za ratne potrebe, tu se našao i bivši potpukovnik JNA sa svojim prljavim namjerama, a ugrožen prostor postupno napuštaju vikendaši, domaći i strani turisti te glavni junak ostaje sam, u društvu otočkoga čudaka, na vjetrometini, u opasnoj igri lovca i njego- va ulova. Iduće se azilsko mjesto skrivanja od turbulentne svakodnevice, ali i ljudske niskosti, iskazuje u ronilačkoj opsjednutosti, samovanju pod morem u očaravajućem svijetu podvodne stihije, tijekom očajničkog (pa i pogibeljnog) plivačkoga maratona prema nenaseljenom otočiću s grobljem, mjestu divlje ljepote, svojevrsnom„galakti- čom artefaktu slučajnog komadića vremena u bezvremenom i beskonačnom prosto- ru“ (33), pričem je voda (iako hladna, proljeće je) – tampon zona između pojedinca i svijeta. Skriven ispod maske i dihalice, plivač ispod morske površine doživljuje neki drukčiji, obrnuti svijet, gdje je nebo zamijenilo dno, a ronilački ga pribor umjetno održava na životu („Sve će nestati, sve što poznajem meni će, ošinula me te misao, ako uspijem spasiti tijelo, ostati samo plivanje. Samo bijeg od života i smrti istovre- meno.“; 63). U idućem se koraku protagonistovo skrivanje preobražava u pokušaj nestajanja, posljedicu posvemašnje „natopljenosti“ strahom („Val straha potopio me i gurnuo u duboko, hladno more. Tako sam se osjećao, kao da nikad neću izroniti i kad da me nikad nitko neće spasiti iz ovog osjećaja.“; „Mene nema. Ako tko pozvo- ni ili pokuca na prozor, samo ću utišati disanje.“; 74 i 92). Ipak, postoje i neka nao- ko sigurnija mjesta, no ona su se stjecajem okolnosti također pokazala više ili manje nepozdanima: primjerice, ozračje obiteljskoga „gnijezda“ (obilježena banalnostima, generacijskim nesporazumima, distanciranjem od roditeljskoga malograđanskog do- moljublja i skrušenosti pred autoritetima) te ljubavna idila s mladom Šveđankom (koja također mora napustiti otok i vratiti se tamo kamo pripada).