Nova Istra

173 TKO SE NIJE SKRIO... Ivica PRTENJAČA: Plivač , V.B.Z., Zagreb, 2019., 196 str. Središnji lik Prtenjačina romana Plivač (2019.) nedvojbeno je pasionirani skrivač, gospodar samoće, rob straha, trpljenik (anti)ratnih trauma, identitetski tragatelj/ gubitnik, društveni promatrač i autsajder, napokon i pobjeglica – i sve to u istom sustavno ugroženom tijelu mladića na pragu svijeta banalnosti, apsurda i životnih paradoksa, dakle mladića, umalo adolescenta, sustavno svjesna kako će kad-tad u taj košmar ipak morati zakoračiti. A prije toga završnog, s etičkoga stajališta nesumnjivo problematična poteza, on provodi sofisticiranu igru skrivanja i odgađanja, bježanja, čekanja i traganja za nekim tajnim i umalo nevidljivim mjestima na kojima bi (uzalud) pokušao „moliti za život“ (Prtenjača: 2019., 54). Priču o takvom jedva doraslom liku, a zbog niza izvanjskih okolnosti kontroverzna i umalo neuhvatljiva značaja, Prtenjača iznosi u kratkim i ulančanim poglavljima, nerijetko nalik pjesmama u prozi kojima autor upozorava na svoj pjesnički kapacitet. U skladu s opreznim i usporenim kretanjima svoga protagonista, Prtenjača naslaguje koncizne i lirski dorađene sekvence vezane pretežno uz tipična prostorna određenja koja odabire taj prijeporni pripovjedni subjekt u skladu sa svojim trenutnim osjećajnim i intelektualnim dispozicijama. Pripovjedač u prvome licu jednine drži na istoj kontrolnoj crti sve događajne sa- stavnice priče; zato se uzastopno smjenjuju obiteljski i kolektivni prizori, zatvoreni (sobni) i otvoreni (pejzažni), urbani i otočno ruralni, regrutski i mirnodopski, stvar- nosni i somnabulni, napokon, analeptički i proleptički parametri. Upravo ta kaotič- na usporednost raznovrsnih sadržaja, proizišla iz uzburkane svijesti prvoosobnog pripovjedača, daje ovome narativu crtu nostalgičnoga memorabilnog spoznavanja