Nova Istra

169 Dunja DETONI DUJMIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. prelazio pogledom preko zidova po kojima su plesale sjene i bljeskovi što su ih oko sebe bacale baklje i uljanice sa sofri. Nekakve ptice kreštale su izvana. Nisu to mogle biti la- stavice, jer bio je mrak. Sve se premetnulo u hipu, svijet je postao opasniji i mračniji. ‘Posvuda su!’.“; 140-141). Istodoban ratnički i osvajački odgoj, koji uključuje i vještine pri „učenju ubijanju“ (301) zbog pukog preživljavanja te mukotrpno prilagođavanje ljudskim slabostima kao i okrutnostima u postupcima sa slabijima i poraženima, u prvoosobnom naratoru po- buđuju duboka kajanja i grižnju savjesti; a razna suočenja s ljudskom pohlepom, bje- sovima, jezom, napokon i sa smrću odvode ispovjedni subjekt, u godinama njegove iskustvene zrelosti i pozornijeg„osluškivanja svijeta“ (200), prema dubljim ontološkim promišljanjima, trajno obilježenima islamskim vrijednosnim mjerilima, ali i osjećaji- ma osobne krivnje zbog raskoraka između vjerskih uvjerenja i dehumanizirane povi- jesne „prakse“. Zato su njegove poruke sinu pune relativizacija i paradoksnih sentenca koje uključuju nalete nostalgije za starom domovinom, za mladenačkom nedužnošću te identitetske aporije, ali i etičke prijepore kada je riječ o odnosu dobra i zla, ljubavi i mržnje, oholosti i čovjekoljublja, tradicije i životne svakodnevice; te se aporije sustavno pripovjedno postvaruju u lajtmotivskoj simbolici zrcala, klasičnoga pomagala pri lite- rarnom promišljanju nečijega jastva („Bio sam u tom ogledalu opet dječak s ibricima u rukama. Gledao sam se kao da se prvi put vidim. Odjednom, bilo mi je jasno kamo se to trebam vratiti.“; 351). Kako je riječ o priči koja nije usmjerena samo prema„vježbanju“ nečijega života nego i smrti – tako je autorica sustavno usredotočena i na širi povijesni kontekst, na balkan- sku pozornicu u Sulejmanovo doba, na slavne povijesne bitke (kod Mohača, Sigeta) i opsade (Knin, Beč), a usput kontekstualizira i uloge janjičara kršćanskoga podrijetla (Mehmet paša Sokolović, Rusten paša Opuković), koji su kao veliki veziri dosegnuli hijerarhijski vrh u doba slavnoga padišaha. Pritom, štoviše, demistificira neke povijesne stereotipe i zablude te omogućuje pogled s druge strane povijesti na društvenu i pri- vatnu svakodnevicu u Osmanskomu Carstvu – što je zahtijevalo znatna historiograf- ska istraživanja i znanja. Povijesna se autentičnost napose odrazila na jeziku glavnoga govornika; taj je govor iznimno poetičan, prožet turcizmima i raznim stilogenim sred- stvima kojima Ivana Šojat sugerira patinu starine, izvlačeći je iz bogatih lingvističkih i folklornih resursa. No, protagonistova usredotočenost na spoznajne i vjerske ushite, nastale na granici između„ludila očaja i oholosti“ (231) te osobne rezignacije, upozora- va čitatelja na to kako je u ovoj priči provodni motiv ezana u isti čas poziv na čitanje, ali i univerzalan apel za spas ljudskosti, za smisao skromnosti i utjehe u intimi. Dunja Detoni Dujmić, Zagreb