Nova Istra

168 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Dunja DETONI DUJMIĆ kako ondje, ponad dunjaluka, čovjek više nema kamo pobjeći od sebe. Ali, valja sve ispričati do kraja.“ (227). Literariziran poziv na čitanje/slušanje prožet je najprije sviješću o vlastitom sučelje- nju s drugošću kao životnom konstantom koja se pretvorila u specifičnu kob. Naime, hrvatski je janjičar od rane mladosti izložen preobrazbama koje pretpostavljaju asimi- laciju u drugost, svjestan kako prošlost vezana uz etničko podrijetlo postupno blijedi i umalo nestaje ustupajući mjesto drukčijoj zbilji iz koje nema povratka, a koja ulazi u njega „kao voda u ibrik rukom silovito uronjen u rijeku“ (37). Tako se janjičarski ži- vot odvija između dviju krajnosti: borbe za preživljavanjem u strogo hijerarhiziranu osmanskom društvu i u sve okrutnijim ratničkim okolostima – te u znaku borbe protiv zaborava, prožete isprva razornim osjećajem nepripadnosti, potom doživotnim iden- titetskim traženjima na balkanskim razmeđima kultura, nacija i vjera. Zato se iskazni subjekt kroz priču o vlastitu životu predstavlja kao osoba s dvije majke, dva jezika i dva prostora; ta dvostrukost znatno utječe na njegov razvojni tijek obilježen „mješavinom tuge, straha, tjeskobe i umora“ (149) te izaziva neprekidna kolebanja i nesigurnosti („Ponekad bi mi palo na pamet da se zapitam što je moje, čiji sam zapravo.“; 65) te po- vremena (s godinama sve rjeđa) epifanijska vraćanja u prošlost („Zbog pogače i onog sira zauvijek ću se sjećati kraja u koji više zalazio nisam. Valjda iz straha da bih ne zna- jući mogao sasjeći nekog koji je nekoć bio moj.“; 365). Zbog toga je ovaj narativ prvenstveno zaokupljen metafizikom preobrazbe i spo- znajnoga sazrijevanja, odnosno, vitalističkim porivom za prilagodbom drugosti. Stoga autorica vrlo studiozno prati psihologiju odrastanja; isprva je u prvom planu djetinji rakurs koji pretpostavlja jednostavniju razinu doživljavanja drugosti kroz impresioni- stički zabilježene osjetne senzacije i izrazit detaljizam u opažanjima („Bio sam usredo- točen na opip, okus i vid: duša mi je bila smetena, još nije slutila ništa“; 41). Postupak prevladavanja djetinjstva i prilagođavanja novim okolnostima teče polako i u nizovima frustrirajućih sekvenca, a invazivne vjerske preobrazbe igraju odlučujuću ulogu pri po- tiskivanju prošlosti koja se postupno povlači u podsvijest. Priča o odgojnim metamor- fozama postaje uvjerljiva zahvaljujući sredini koja temeljno uporište za napredak, ali i opstanak, nalazi baš u strogim vjerskim i svjetonazorskim regulama islama, no pripo- vjedačica se istodobno kloni demonizacije tih silom ucijepljenih duhovnih premisa, napose u kontekstu onodobne kao i kasnije kršćanske ideje. Štoviše, protagonistovo sučeljenje s novom vjerom postaje svojevrsna utješna konstanta u postupku prilagod- be spoznaji o nepovratnom gubitku doma; pritom se pripovjedački prati način na koji mladenačkoj psihi mnogobrojne mistične duhovne premise, potkrijepljene islamskim folklorom, postaju nezaobilazne sastavnice podsvjesnih fantazama; javljaju se pretežno u obliku grozničavih snova, fantastičnih pa i horornih epizoda na dugome putu prema posvemašnjem predavanju novoj vjeri („’Ova soba puna je džina’, širio je ruke, a ja sam