Nova Istra

167 „EZAN“ ILI POZIV NA ČITANJE Ivana ŠOJAT: Ezan , Fraktura, Zaprešić, 2018., 381 str. I dok autorica ovoga u isti čas poetiziranog Bildungsromana i povijesnoga narativa uobličena u predsmrtnu ispovijest oca sinu – u Rječniku manje poznatih pojmova tu- mači ezan kao „poziv na molitvu koju mujezin upućuje vjernicima s džamijskog mi- nareta pet puta dnevno“ – dotle ju čitatelj može protumačiti i kao metaforu pojačana autorskoga poziva na čitanje ove lirske studije o ponorima ljudskih naravi i značajeva koji su unatoč protoku vremena – uvijek isti. Naime, priča o„onom koji je živio“ (Šo- jat, 2018.: 357), i to usred balkanskih prostora i povijesno uzburkanih vremena 16. stoljeća, zasićena je nizovima ontoloških zagonetki i dvojbi, egzistencijalnih uspona i padova, identitetskih očaja, ushita i tuga, prijepora i spoznaja pojedinca koji „ima oči koje upijaju svijet i vide onkraj njega“ (295). Četrdeset poglavlja ove opsežne proze obuhvaćaju četrdeset životnih sekvenca u životu hrvatskoga janjičara koji je kao plod turskoga danka u krvi izdvojen kao desetogodišnjak iz prvotne obitelji, iz primarnoga svjetonazorskog, vjerskoga i nacionalnog okruženja te suočen s drugošću koja će ga fa- talno obilježiti na dugom i zapravo nikad dovršivu putu prema identitetskoj potvrdi. Kako je tekst pretvoren u intimnu ispovijest ostarjela janjičara jedinome potomku, i to u času osobne priprave za odlazak s ovoga svijeta, iskaz je sustavno emotivno pre- napregnut: prevladava povišen, umalo himnički ešofiran ton iskaznoga subjekta koji povremeno u lirskome i poetski ritmiziranomu zamahu osobnoga obraćanja slušate- lju/čitatelju prosljeđuje svoju duhovnu i roditeljsku, a ponajprije humanističku an- gažiranost. Zato njegova, uglavnom kronološki poredana, životna priča ima ne samo znakove zasićenosti iskustvenom zrelošću i spoznajnim katarzama govornika s jakom notom vjerske predanosti islamu, nego i crtu poučljivosti, podjednako upućenu sinu (a nazočnost se tog potresenoga, ali tihoga slušatelja tek povremeno naslućuje) kao i anonimnom čitatelju koga stalno upozorava na moć kazivanja kao neku vrstu umjet- ničkoga pražnjenja/oslobađanja od preteška iskustvena bremena („No mene pričanje o zlu razdire i snagu mi uzima kao da me živog jede. Vraćaju mi se slike koje sa so- bom dovlače sve: i mirise i glasove. A to je teško, sine, ne znam ni sam kako će mi biti ako sve to sa sobom u ahiret ponesem. Strah me ponekad zbog toga, dok si zamišljam Dunja DETONI DUJMIĆ