Nova Istra

161 Mirko ĆURIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. drugi. Od 1994. do 1996. radi kao glazbeni urednik domaće rock i inozemne pop- rock glazbe u diskografskoj kući Croatia Records , a od 1996. do 2001. kao urednik domaćih izdanja i direktor marketinga u diskografskoj kući Dancing Bear . Od jese- ni 2000. radi kao novinar Jutarnjega lista , a u vrijeme korone upravo svakodnevno objavljuje zanimljivu kolumnu Pjesma dana , u kojoj se prigodno prisjeća nekih for- mativnih pjesama prigodnih za slušanje tijekom izolacije i društvene nesigurnosti. Nije bio samo nakladnik Baretovih nosača zvuka već i organizator koncerata, tako da monografija obiluje zanimljivim podatcima „iz prve ruke“, ali autora koji „mit o Baretu“ ne želi „dekonstruirati“ iznošenjem pikanterija iz, u najmanju ruku, osebuj- ne mu biografije, već suprotno, želi pokazati kako je Baretovo djelo, s kojim se upo- znao na Hvaru 1985. preko mutnoga zvuka na poklonjenoj kazeti, nešto čime se hrvatska kultura treba ponositi. Stoga se i najopsežniji dio monografije bavi Bareto- vim albumima, što je koncepcijski logično jer Dragaš na više mjesta naglašava kako je Bare velik, ne po svojoj biografiji („...predlošku za film, koji nikako da netko snimi jer Hrvatska nije Amerika, a ni Vinkovci nisu Detroit, NewYork ili Seatttle, makar su Majke nadvisile mnoge tamošnje razvikane bendove “ /Dragaš, 2029.; 31/), već po pjesmama, po onom što je dao glazbi i poeziji, umjetnosti uopće. Za Dragaša su Goran Bare i Majke esencija rock’n’rolla, jedan od rijetkih naših glazbenih sastava koji se može smatrati svjetskim, ravnopravnim najboljim bendovima na svijetu. Bare je, unatoč prepoznavanju utjecaja raznih bendova – npr. New York Dolls , The Stoo- ges , MC5 , Real Kids ... – po svemu autentičan umjetnik, i kao glazbenik i kao pjesnik pa bi, drži autor, njegove stihove,„...kad bi bilo inteligencije, trebalo s vremenom uvr- stiti u lektiru. Neka zvuči skaredno, ali zašto uz Tina Ujevića i Ivana Gorana Kova- čića, ne i Bareta“ (Dragaš, 2019.; 17). Šteta što pišući ovu knjigu Dragaš nije znao kako je njegova želja djelomice već ostvarena. Naime, drugu knjigu studije Panonizam hrvatskog pjesništva II, Od Janu- sa Panonniusa do Satana Panonskog, panorama izabranih pjesnika (DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, 2012.) Goran Rem i Sanja Jukić zaključili su poglavljem pod nazivom Zaključak i sažetak panorame Panonizam. U to su poglav- lje, bez komentara, uključili samo pjesmu Rođen u blatu koju je Goran Bare napisao 1992., a snimljena je kao uvodna pjesma na albumu Milost ( Heroina , 1994.). To je, prema autorima,„najnotornija konkrecija panonizma“ (Rem/Jukić, 2012.), a Bare je pjesnik, koji je na razmeđi dva tisućljeća na impresivan, samorazoran način, osli- kao ne samo duh vremena i prostora u kojemu živi, već je dao puno važnije i uni- verzalnije naglaske.„Zajedničko svim viđenjima panonske tradicije su voda i napose zemlja, zapravo doživljaj zemlje, koji je u osnovi određen – za razliku od južnjačke racionalne – jakom emocionalnom percepcijom, a uz koju ide i specifičan, nazovi- mo ga tako, kontinentalni umjetnički diskurs“, tvrde Goran Rem i Sanja Jukić, što se