Nova Istra

162 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Mirko ĆURIĆ bez sumnje može primijeniti na testove Gorana Bareta, ali i drugoga Vinkovčanina istoga naraštaja, Satana Panonskoga, s kojim je Bare svirao u bendu Pogreb X i za- jednički nastupio na kompilaciji Bombardiranje New Yorka ( Slušaj najglasnije , 1989.), pokazujući izravno kako je ono što su pisali važna poezija, ne samo hrvatska, već po- ezija širega prostora, određenoga vodom i zemljom, ali blatom u kojemu je, kako to pjeva Bare,„rođen“. Goran Bare spomenut je kao pjesnik u knjizi Gorana Rema i Ružice Pšihis­ tal Vinkovačka književna povjesnica (MH, Vinkovci, 2009.), kao važan, doduše „bes- knjigovni pjesnik“, o kojemu bi trebalo napraviti „zasebnu estetološku studiju“, zajed- no s drugim protagonistima te snažne i začudne vinkovačke urbane scene, kao što su „Ivica Čuljak (Satan Panonski), Dubravko Mataković, Goran Dujmić (s tekstovima za Majke i Nepopravljive ), Zoran Šalinović i, dakako, Vladmir Bakarić, skandirajući tekstolog glazbene rock skupine The Karambol. “ (Rem/Pšihistal, 2009.; 202.) Na- ravno da je odnos Bareta i Vinkovaca iznimno složen, o čemu na nekoliko mjesta čitamo i u Dragaševoj monografiji u kojoj možemo pročitati Baretove riječi da Maj- ke nisu urbani bend jer su„Vinkovci tek nešto veći od Zapruđa i zato sam Majke uvi- jek smatrao bendom ceste i zemlje, a ne gradskom rock grupom“ (Dragaš 2019; 31). U monografiji Dragaš odabire petnaest Baretovih pjesma, kako bi dokazao tezu, znanstveno već ovjerenu u radovima Gorana Rema, Sanje Jukić i Ružice Pšihistal, koji ne dvoje o snazi njegove pjesničke imaginacije. Završava taj mali pjesnički izbor ujevićevski i kranjčevićevski intoniranom pjesmom s albuma Nuspojave (2018.) Za- što , neke vrste Baretovom Svakidašnjom jadikovkom : Oh, zašto / Uvijek kad osjetim mir / Kako kroz tijelo mi kola / Zgazi ga tjeskoba / Brzinom bola... Objašnjavajući da: nije lako / udarati jako / od zida u zid. Pjesma završava kako i započinje, upitom: O, zašto ? Mi to ne znamo, a odgovor ne nudi ni Goran Bare. Nema ga ni nakon desetaka sjajnih albuma, ni nakon stotina koncerata, ni nakon ove važne knjige Aleksandra Dragaša. Jednako se pita i Kranj- čević u antologijskoj pjesmi Zadnji Adam : (...) Cijelog ljudstva oboreni lik / A blijedim noktom, zadnje što je mako: / Napisao je u led – upitnik! Upitnik! Zašto? Pita se Kranjčević, pita se i junak Dragaševe monografije. Kada bi znao odgovor, Goran Bare ne bi bio Bare, obojen teškim bojama, rođen u blatu Vinkovaca kraj Bosuta, Asser Savusa, za Dragaša jedini hrvatski „gospodin rock’n’rolla“. Mirko Ćurić, Đakovo