Nova Istra

149 Mirko ĆURIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Vidaković 1969. upisuje četverogodišnji studij u Pečuhu, na Visokoj pedagoškoj ško- li, na Odsjeku za tjelesni odgoj i južnoslavenski jezik i kulturu. Diplomski rad piše pod naslovom: „Narodni običaji bunjevačkog stanovništva sela Gornji Sentivan“. U diplomskome radu obrađuje prigodne običaje, postupke uz pojedina vjerovanja, pra- znike i druge običaje Sentivana. U radu objavljuje i narodne pjesme, bećarce i druge vrednote Bunjevaca iz Sentivana. Diplomirani nastavnik tjelesnoga odgoja i „hrvat- sko-srpskog“ jezika, Antun Vidaković godine 1973. počinje predavati plesnu kultu- ru i folklor u Umjetničkoj srednjoj školi grada Pečuha. U toj ustanovi radit će kao honorarni profesor plesne kulture do 1999. „Svugdje gdje je Antun Vidaković radio, tako i u južnoslavenskoj osnovnoj školi u Pečuhu, radio je savjesno i primjereno. Đaci su ga voljeli, s kolegama imao je korektne odnose. Mladi, nemirni nastavnik nije se zadovoljio s mogućnostima osnovne škole, tražio je prigode koje bi zadovoljile i odgovarale njegovom izuzetnom talentu. Tražio je putove, a i putovi su tražili njega. Tako je našao ansambl Baranju, Umjetničku sred- nju školu, Hrvatsko kazalište, Csopor(t)-Hordu te i ljude koji su odigrali određivačku ulogu u njegovom životu“, piše Đurok (str. 45), koji s puno dokumenata, fotografija, iskaza suvremenikâ, gradi svoju priču o Antunu Vidakoviću, čiji je vrhunac uteme- ljenje Hrvatskoga kazališta.: „Bila je to prava borba bez oružja koju je u to vrijeme utemeljitelj hrvatskog teatra sam vodio protiv onih koji nisu razumjeli, možda i nisu željeli razumjeti nakanu Antuna Vidakovića glede stvaranja iznimno važne kulturne i umjetničke ustanove Hrvata u Mađarskoj. Za njega kazalište, odnosno umjetnost, nikada nisu bili sami sebi cilj, znao je da ima važnu društvenu ulogu, da je to njezina bit, supstancija, koja se u nekim vremenima i prostorima ljudske civilizacije smatra- la iznimno važnim instrumentom, medijem društvenoga života. Bio je svjestan da tu ulogu i zadaću ima i kazalište Hrvata u Mađarskoj, koje će mu biti životno djelo i koje će ostaviti u korištenje i u zalog Hrvatima i svima onima koji su osjetljivi za kulturu, za umjetnost općenito. Utemeljenje Hrvatskog kazališta za Antuna Vidakovića nije bilo samo pitanje kulture, vrednota i normi već su u njemu radile sile koje su se ma- nifestirale kao moralne sile i moralna svijest...“, piše dalje Đurok (str 81.), svjedočeći kako je mukotrpno bilo utemeljenje Hrvatskoga kazališta i kako se ono ne bi ostva- rilo bez čelične volje Antuna Vidakovića i malobrojnih suradnika. U toj sam instituciji prvi put susreo Antuna Vidakovića kada je u Hrvatskome kazalištu, u potkrovnom prostoru Galerije Čopor horda , predstavljena antologija Ës a Dräva cask folyot – Szlavöniai horvät rövidtorozak ( Tekla rijeka Drava – izbor iz kratke priče slavonskog teksta hrvatske književnosti ), koju su zajednički objavili osječ- ka Matica hrvatska i pečuški časopis Jelenkor . Naše ozbiljnije poznanstvo započelo je zahvaljujući dr. Ivici Đuroku 2009., kada smo u Hrvatskome kazalištu dogovarali suradnju Hrvatske samouprave iz Pečuha i Grada Đakova u velikome kulturnom