Nova Istra

134 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Adrian CVITANOVIĆ nje obrva, nervozno frktanje i mrzovoljno škrgutanje zubima. Slika rodnoga kraja, pa Bukurešta s kraja dvadesetih i početka tridesetih godina prošloga stoljeća, Beča uoči i netom nakon Anschlussa te neimenovanoga talijanskoga grada iz 1979. go- dine, dakle u vrijeme nastanka romana, odiše svim ranije navedenim odrednicama koje su krasile Habsburško Carstvo, a autorovo ustrajanje na vlastitoj blaziranosti, ravnodušnosti, čak i tuposti, nezainteresiranosti, posvećenosti uvriježenim i naslije- đenim stavovima koji uključuju antisemitizam iz naslova s velikim„A“, osjećaj druš- tvene nadmoći zbog podrijetla, urođena nadmenost i lijenost, svojstvena pripadni- cima zlatne plemenitaške mladeži… čitavome djelu daju potrebnu dozu zbiljnosti i uvjerljivosti. Zbog svega navedenog čitatelj neprestano osjeća potrebu raspravljati s autorom, živo sudjelovati u zbivanjima i mijenama koje pogađaju ne samo likove romana, autora, nego i samoga čitatelja koji će, ukoliko je riječ o upućenome slado- kuscu s početka ovoga prikaza, u navodnim prošlostoljetnim reminiscencijama pre- poznati neke značajke današnjice. Gregor von Rezzori ubraja se među one autore koji, secirajući davna društva, iza sebe ostavljaju krhotine duboko utkane u sadašnjost naknadnoga čitateljskog tre- nutka. Podneblje o kojemu Rezzori govori isto je ono podneblje jednoga Sándora Máraija, Brune Schulza, Mihaila Sebastiana, Karela Čapeka, Isaka Babelja, Karla Krausa ili Miroslava Krleže. Svi oni, svaki na svoj način, govore o istoj stvari, pri- povijedaju istu priču, recitiraju istu pjesmu. Srednja Europa nije izmaštan koncept, ona je trajno upisana u sve domovine navedenih autora, a naslijeđe koje je ostavila omogućuje nam da se međusobno prepoznajemo, iako ne govorimo istim jezicima i ne prebivamo na istim mjestima. San o Srednjoj Europi iz naslova, pak, samo je ironična tlapnja. Rezzori u romanu ne sanja, ne snatri, duboko je svjestan zbilje koja je njegov svijet neumitno izbrisala s europskoga zemljovida. Auschwitz i Treblinka, koji se u knjizi mjestimice pojavljuju kao toponimi, zapečatili su sudbinu njegovih semitskih duhov- nih neprijatelja. Roman Memoari jednog antisemita veličanstvena je posveta ljubavi; ljubavi ne samo prema ženi, nego i prema svijetu kakav je nekad bio. Lišen patosa, prepun bespoštednih zadjevica i autokomentara, taj književni spomenik izgubljeno- me svijetu ostat će trajno zapisan u povijesti srednjoeuropske kulture kao nemjerljiv doprinos povijesti njenoga rasapa. Bez želje za rekonvalescencijom. Bez resantimana. Adrian Cvitanović, Zagreb