Nova Istra

125 Adrian CVITANOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. sudbina brata Tvrtka i njegove obitelji, koji su nakon opsade Doboja izbjegli u Nje- mačku, smrt većine članova uže i šire obitelji), nego i veliku većinu obitelji na ratom zahvaćenim prostorima, Malića uvjerava kako je smrt jedini izlaz. Evo me stojim pognute glave. Nisam izvan. Unutra sam. Nemam kud. Prtim svoje nebo. Tu, gdje me posijalo, živim, grobujem. Drukčije ne mogu i ne znam. Ove riječi zvuče kao citat iz Ciorana, kojega je uostalom Malić silno cijenio, ali nisu. One u potpunosti odražavaju ozračje Malićeva duha, shrvanoga onime u što mu se život pretvorio. Ali poput istinskoga, autentičnoga intelektualca Malić izlaz pronalazi u kulturi. Hrvatska, bosanska, ruska, francuska, poljska..., svjetska kultu- ra, jer Malić je stanovnik svijeta. Krleža, Andrić, Mickiewicz, tri su imena koja pred- stavljaju panteon Malićeve misli. Blizu su i drevni kineski pjesnici kojima se Malić predano utječe, potom slijede mnogi drugi. Poljska nije toliko zastupljena u drugome svesku dnevnika koliko je bila u prvome. Pojavljuje se samo tada kad Malić govori o poljskoj kulturi te svojoj želji da je još jednom, prije smrti, posjeti, što mu se ostva- rilo. Dnevnik iz Poljske također oslikava Malićevu izdvojenost, izoliranost, prepu- štenost omiljenim mu autorima i temama. Bezizlazje, beznađe, sivilo... raspršuju se samo kakvom dobrom radijskom emisijom (s hrvatskoga ili slovenskoga radija), ka- kvom pročitanom knjigom, prevedenom pjesmom, pogledanom izložbom ili pred- stavom, preslušanom skladbom omiljenoga kompozitora, šetnjom Zagrebom, sun- čanjem i kupanjem na Jarunu (jer za odlazak na more nije imao sredstava), opisiva- njem prizora s vlastitoga prozora, lirskim pasažima o prirodi, pticama, nebu, gradu. Usudio bih se ustvrditi kako dnevnici Zdravka Malića predstavljaju vrh hrvatske dijaristike. Malić je u dnevniku sve ono što u životu nije uspio ostvariti: književnik koji se nije imao prigode ostvariti, pjesnik koji nije imao gdje tiskati, prevodilac koji nije imao gdje objavljivati. Ali je zato dnevnik portret autentičnoga, nepokolebljivo- ga intelektualca, humanista kakvoga na ovim prostorima nismo imali; svestranoga tražitelja neugasive vatre čovjekove neutažive želje za spoznajom. Prešućivan za živo- ta, prešućivan u smrti, Zdravko Malić obraća nam se onkraj groba. Svemu usprkos. Adrian Cvitanović, Zagreb