Nova Istra

124 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Adrian CVITANOVIĆ ku pokazati svoje najstrašnije lice. Rat je pred vratima, Malić se boji da će ovaj put biti monstruozniji, nakazniji... Sva zatomljena međunacionalna mržnja bljesnut će u opakom„sjaju“. Malić poput kakvoga stratega na zemljovidu prati kretanje ratno- ga stroja koji nemilosrdno uništava sve na što naiđe. Patnja i muka naroda osnaženi su sve većim povlačenjem u sebe. Okolnosti se svakodnevno mijenjaju, mržnja, ne- razumijevanje, nesnošljivost pretvaraju društvo u zajednicu nacionalnih istomišljeni- ka u kojemu nema mjesta za onoga tko razmišlja drugačije. Pascalova misleća trska ugrožena je, čovječanstvo stremi svojemu konačnom padu, humanost je zamijenje- na geslima o narodu, domovini, vjeri..., geslima što ljude pretvaraju u poslušnu go- milu koja ne razmišlja svojom glavom. Ratna zvjerstva u Maliću ubijaju svaku nadu u povratak na normalan put, bjesnilo koje ruši sve na što naiđe uništava čovječnost, dok s druge strane ratni profiteri grabe društvenu imovinu, bogate se na račun rad- nika i tvornica koje su nekoć proizvodile, a sada su pretvorene u prazne željezne ko- lose na ledinama koje čekaju kupca. Dok jedni umiru, drugi se bogate. Prijetvornost i himbenost tzv. intelektualaca, koji su se prepustili stihiji i traže mjesto pod novim suncem, u Maliću izazivaju gađenje. Ljudi koje sreće na fakultetu, jedinome mjestu u koje još ima pristup, uglavnom mu okreću leđa. Njegove prijevode i tekstove više nitko ne želi tiskati. Postao je nitko. Maliću je to u neku ruku i drago, okreće se sebi, čitanju, drevnim kineskim pjesnicima, francuskim literatima, ruskim klasicima, bo- gotražiteljima, pjesnicima, filozofima, slikarima, skladateljima. Dnevnik devedesetih prepun je sjajnih, stilski savršeno dotjeranih crtica o glazbi, slikarstvu, književnosti, izložbama i predstavama na koje je Malić sve rjeđe odlazio, filmovima koje bi pogle- dao, dnevno-političkih komentara, aforizama, vlastitih kratkih pjesničkih pokušaja, prijevoda..., da ne nabrajamo unedogled. A onda se dogodila Bosna. Rat u Bosni vraća Malića Bosni. Organska povezanost s rodnim krajem u Malića izaziva neku vrstu imaginarnoga supostojanja s imaginar- nom zemljom, izgubljenim rajem nakon kojega više nema ničega. Sva mi Bosna , kra- tak Malićev tekst koji je uz krajnje napore ipak uspio objaviti, sažima svo to crnilo koje se na više od sedamsto stranica drugoga sveska dnevnika gotovo svakodnevno ispisuje zelenilom (!) Malićeve tinte, svu suštinu Malićeva bića. Uništenjem Bosne dovršio se posljednji čin uništenja Malićeva bitka, sve je nakon toga izgubilo smisao. Svakodnevna ubijanja, klanja, uništenja životā, obiteljī, spomenikā, baštine, gradova, selā, smrt Malićeva brata Hrvoja, čije ime odzvanja poput kakve zloslutne naricalj- ke čitavim drugim sveskom dnevnika, u Maliću izazivaju želju za odlaskom. Nakon smrti Bosne, nema se više zbog čega živjeti. Pomisao na vlastitu smrt dominira ovim dnevnikom jadā i zla. Nije slučajno to da Malić na dan pada Vukovara ispisuje svoju oporuku (!), nije slučajno to da nakon vijesti o pokoljima u Škabrnji, Sarajevu, Go- raždu, Srebrenici..., zla kob koja je pogodila ne samo njegovu obitelj (Hrvojeva smrt,