Nova Istra

123 Adrian CVITANOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. impozantniju i najkvalitetniju književnu biblioteku u neovisnoj Hrvatskoj, Na tragu klasika , sa svojim uredničkim timom završio je njihov zajednički projekt na najbolji mogući način, ostavivši u„amanet“ svima koji su poznavali Irenu i Zdravka, te onima koji će ih čitanjem ovoga djela tek (!) upoznati, jednu od najljepših posveta. Ja ne moram naći istinu, ja istinu moram tražiti . Ovaj citat Denisa Diderota, kojim završava drugi svezak Malićevoga dnevnika, napisan 14 dana prije autorove prerane smrti, predstavlja savršenu summu Malićeva životnoga puta, puta obremenjenoga ne- razumijevanjem okoline, vlastitom nepopustljivošću i tvrdoglavošću, ljudskim jalom, prijetvornošću i zlobom, zlom , koje je stajalo na početku njegova puta, dok je još kao dječak u ratom poharanoj Bosni gledao bratoubilačko klanje, što ga je opredijelilo za cijeli život, zlom koje ga je istjeralo iz neprežaljene mu Bosne i dovelo u Zagreb na studij, zlom koje ga je pratilo tijekom njegova profesionalnoga rada na zagrebač- kom Sveučilištu, na kojemu je utemeljio studij polonistike, zlom koje ga je krajem sedamdesetih natjeralo u izolaciju (o čemu naširoko piše u prvome svesku dnevni- ka), dijelom i samonametnutu, te naposljetku zlom koje je svoje pravo lice pokazalo devedesetih godina prošloga stoljeća, posve zatrvši ljudskost, humanost, pretvorivši svijet Zdravka Malića u svojevrstan privatni pakao iz kojega se može izaći samo u mrtvačkome kovčegu. Koliko smo u prvome svesku dnevnika iz osamdesetih vidjeli intelektualca satje- ranoga uza zid, odbačenoga na marginu, natjeranoga na šutnju uslijed puke ljudske zlobe te vlastite, samoizabrane izdvojenosti, intelektualca razočaranoga onime u što se pretvorilo društvo sazdano na načelima u koje je istinski, ljudski vjerovao, toliko u drugome svesku iz devedesetih nalazimo intelektualca zaodjenutoga posvemašnjim crnilom, čovjeka bez nade, domovine, vjere, subraće, pojedinca izloženoga vjetrome- tini povijesti, one povijesti koja na ovim prostorima svako malo pokazuje zube, pre- tvarajući balkanski kotao u pozornicu najbestijalnijega sveopćega pokolja. Devedesete započinju „demokratskim promjenama“ te prvim slobodnim izbori- ma na kojima pobjedu odnosi pokret u kojemu je Malić subjektivno vidio opasnost od povratka nesnošljivosti, međunacionalnih podjela i međuljudskih zavada. Mnoge ljude koje je predsjednik Franjo Tuđman okupio oko sebe Malić je prepoznao kao dužnosnike iz bivšega sistema, koji su promijenili kapute, od kojih je mnoge osob- no poznavao te s kojima je dolazio u sukobe i prijepore, prepoznavši u njima oso- bine svojstvene karijeristima koji na umu imaju samo vlastiti probitak. Partija koja je, nominalno, predstavljala njegov svjetonazor prema njegovu je sudu bila suodgo- vorna za stanje u zemlji, s obzirom na to da je bila nespremna suočiti se s promje- nama koje su započele desetljeće ranije. Malić shvaća što se sprema, Miloševićevu je politiku prokazao još u dnevniku iz osamdesetih, bujanje nacionalizma i podizanje tenzija izazvat će nesreću, zlo koje se potiho spremalo razotkriti se dobit će prili-