Nova Istra

117 Ivan BOŠKOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. ževnosti iscrpljenosti“, jedan veliki intertekst/citat i palimpsest, tumačenjem broj- nih oblika i razina književnoga dijaloga, intertekstualnost i citatnost znakovito su proširili mogućnost čitanja i interpretacije književnih tekstova i umjetnosti općeni- to. U knjizi Teorija citatnosti (1990.), koja je ubrzo u akademskim krugovima stekla gotovo kultni status, autorica je podastrla uvjerljivu ne samo teorijsku interpretaciju i utemeljenost pojma, nego i ponudila tipologiju citatnosti. Pod terminom citatno- sti, preuzetim iz avangardne kulture, autorica predmnijeva složene procese u kojima jedan tekst dolazi u suodnose s drugim tekstom/tekstovima, pri čemu nije posrije- di jednoznačan i pojedinačan književni postupak,„nego šire ontološko i semiotičko načelo, karakteristično za pojedine tekstove, autorske idiolekte, umjetničke stilove i cijele kulture“. Kada je riječ o književnoj citatnosti, ona u njoj vidi „dio šire kulturne citatnosti, utemeljene u citatnom mišljenju i citatnom izražavanju karakterističnom za pojedinu epohu“. U svojoj interpretaciji pojma i njegovih složenih pojavnosti au- torica promišlja o europskoj avangardi kao povijesnoj kulturi te europskoj umjetnič- koj avangardi, verificirajući svoja teorijska promišljanja na primjeru Tinova Oprošta- ja ; u pjesmi programatskoga karaktera u kojoj se zrcale dvije (književne) paradigme, ona modernog, impresionističkoga predznaka i ona avangardnoga, s Matošem i Ti- nom kao njihovim protagonistima, autorica podastire to da je Ujević u svojoj „citat- noj mistifikaciji vodio veliki citatni dijalog s osnivačem hrvatske književnosti da bi na novoj razini sačuvao iskon vlastite nacionalne kulture“ te da pjesma predstavlja „prvi cjeloviti pojedinačni tekst iz kruga velikoga citatnoga dijaloga“ koji se pojavio u hrvatskoj književnosti. Pri tome će samome Tinu, uz brojne atribucije koje mu je konotirala književna znanost, pripisati i oksimoronsku atribuciju„avangardnog tra- dicionalista“ i time proširiti mogućnosti interpretacije njegove književnosti. Poseb- nu pozornost autorica posvećuje pojmu„citatne polifonije“ argumentirajući njegovu utemeljenost na književnosti Josipa Mandeljštama, autora ne samo„citatnih stihova ili pojedinih citatnih pjesama, nego – cijeloga citatnog pjesničkog idiolekta“, po čemu je zavrijedio jedno od ključnih mjesta u ruskoj književnosti usporedivo s ulogama i mjestima koje u američkoj književnosti zauzima Pound, u engleskoj Eliot, u njemač- koj G. Benn, a u našoj književnosti ludistički i drontistički Slamnig. Posebno poglav- lje autorica posvećuje citatnosti u europskoj kulturi 20. stoljeća, izlazeći iz prostora književnosti u brojne druge umjetničke prakse u kojima se citatnost odzrcaljuje na drugim razinama i s drugim pojavnim oblicima, primjerice kolažu kao„transsemio- tičkom citatnom žanru“. Knjiga Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi (2019.) nije posve nova knji- ga, kao što nije ni dopunjeno ili prošireno izdanje. Otprije kontekstualizirane teo- rijske premise ona bitno proširuje novim uvidima, poglavito kada je riječ o kolažu i srodnim oblicima u avangardi, ali i u neoavangardi i postmodernizmu, a posebna