Nova Istra

113 Ivan BOŠKOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. me nadahnjuje, gdje se osobno pretače u fikciju, i obratno. Ta je isprepletenost tako duboka i neraskidiva pa kod Fabrija nije moguće odvajati život od pisanja i na/pra- viti razliku između stvarnih likova (s pokrićem) i njihovih fiktivnih obrazaca.„Ako bismo na kraju htjeli prizvati onu meteorološku/morsku/jadransku parafrazu po kojoj se ploviti mora – što implicitno sugerira naslov knjige Ruža vjetrova , a još više njezin samopredgovor – kazali bismo: pisati se mora! (Sve ostalo je pitanje izbora!)“ U tematiziranju Fabrijeve esejistike Matanovićeva upozorava na njihove teme s glazbom i književnošću napose, ali i na ključne elemente sadržane u njima. Poseb- no ističe to kako njegovi eseji „daju struci lekciju iz tumačenja književnih tekstova i književnih činjenica“, a koliko mu je do eseja stalo govori i činjenica da je mnoge go- dinama kasnije dopisivao i dopunjavao, poglavito jer su mnogi detalji krivo pročitani i vrednovani, a usto i prekriveni našim zaboravom. Kao jedan od pouzdanih čitatelja književne i kulturne historije, mnoge nepročitane i pogrešno pročitane stranice Fa- brio je držao nužnim osvijetliti primjereno novim uvidima i tumačenjima. Držeći i to dijelom svojega ljudskoga i nacionalnoga duga kulturi kojom se legitimira i jeziku kojim piše, mnogim je detaljima obogatio brojna djela i imena kulturnoga i književ- noga života zarobljena u bespućima našega zaborava (Kamov, Bersa, Rorauer, Na- zor...). Pronađene dokumente pri tome ne samo da je citirao nego i oblačio ruhom priče koja govori o njegovim poticajima i tragovima, prepričavao ih, komentirao i ugrađivao u cjelovitu sliku teme koja uvijek potiče na nove uvide i moguće prevred- novanje. Pri tome su „znanstvena znatiželja i odgovornost, strpljenje u traganju za arhivskom građom (u što je uloženo vremena i vremena), interpretacija i komentar, protkani strašću, onim za čime vape i čitanja njegovih drama, pripovjedaka i eseja“, što rječito argumentira vrsni esej Veliki eksodus (1945-1956) i književnost donesen na kraju samoga poglavlja. Razumljivo, najopsežnije poglavlje knjige o Fabriju odnosi se na njegove romane. Osim što je riječ o najupečatljivijoj njegovoj književnoj dionici, razlog više autorici je i spoznaja o tomu da su upravo romani „najbliži njezinu poimanju prave literature“: „Premda otvoreni za složene teorijske interpretacije i primjenu zahtjevnijega kriti- čarskog instrumentarija, oni u isto vrijeme podnose kirurga, ili čak čeznu za njim, takvim koji će se, osim što odlično izvede operativni zahvat, zanimati i kako su bole- snikovu dijagnozu primili njegovi najbliži“. U svojoj interpretaciji Matanovićeva in- terpretacijsko uporište stavlja na književnu tradiciju (povijesnoga romana i romana o povijesti) na koju se Fabrijevi romani nastavljaju, na njegovo esejističko tematiziranje povijesnosti i dokumentarnosti, na dominantne suvremene romaneskne modele u vrijeme kada se prvi roman pojavljuje te na Fabrijevo tretiranje povijesti u pripovi- jetkama pisanima i objavljivanima prije negoli je prešao pisati romane.