Nova Istra

114 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Ivan BOŠKOVIĆ Kada je riječ o književnoj tradiciji na kojoj Fabrio oblikuje svoj spisateljski svjeto- nazor, Matanovićeva apostrofira produktivnu baštinu povijesnoga romana. Uz onu pučkoga i popularnoga predznaka, spominje i autore koji su modelima povijesno- ga romana udahnuli osoban pečat i tako, u promijenjenim društvenim i književnim okolnostima, posvjedočili iznimnu otpornost i vitalizam navedene prakse. Fabrio je svratio pozornost i na Nehajevljev roman Vuci , o čemu poticajno piše u članku Su- vremenost kao tradicija hrvatskoga povijesnoga romana , koji će mu u vlastitoj književ- nosti poslužiti kao svojevrsni spisateljski ključ. Premda se Fabrijeva kronisterija po- javljuje sredinom osamdesetih, u vrijeme vladavine tzv. borgesovaca u književnome životu, svojom književnosti on više „dijalogizira“ s Araličinom i Šehovićevom pripo- vjedačkom kulturom nego s modelima generacije koja je svoju poziciju gradila u bi- jegu od društvenih pitanja. Svjestan da se od povijesti ne može pobjeći, iz prostora povijesti Fabrio je u svojim pričama/slikama dohvaćao suvremenost u kojoj se povi- jest „događa pred našim očima“. Želeći pripovijedati o njezinim lavljima ustima koja pojedince pretvara u velike gubitnike i žrtve, u trima romanima progovorio je o trima temama u kojima se manifestira kao zlo, jalovost i smrt. I dok Vježbanje života , Bere- nikina kosa i Triemeron čine duologiju, odnosno trilogiju, s uporištem u sudbinama slabih junaka na kojima „pobjednici, svojim terorom pišu povijest“, Smrt Vronskoga , svejedno je li riječ o ratnom romanu ili romanu o ratu, proširuje navedeno tematsko čvorište, a svoju puninu dobiva tek ako se čita u međusobnom dijalogu sviju romana, dakako uvažavajući umjetničku posebnost svakoga napose. Između duologije odno- sno trilogije, svejedno kako razumijevali navedeno troknjižje, i Smrti Vronskoga po- stoji još jedna razlika, a odnosi se na njihovu kritičku recepciju. Za razliku od izni- mne recepcije duologije/trilogije popraćene biranim ocjenama, recepcija Vronskoga nije bila takva i kod samoga je Fabrija izazvala stanovito neraspoloženje, na što je uzvratio polemičkim tonom u razgovoru za Vijenac u kojemu je iznio vlastite mo- ralne stavove za koje se svojom literaturom bori, pa i onda kada se, kako veli, govori o zločinu. U navedenom, Matanovićeva nalazi potrebu da se u čitanju Fabrijevih ro- mana krene upravo od Smrti Vronskoga , koji s duologijom i Triemeronom uspostavlja zajedničko produktivno sidrište ne samo njegove književnosti, nego uspostavlja veze i s književnošću koja nastaje u bliskome ozračju. Koja progovara o sudbinama i žr- tvama mnogih bezimenih u bespućima povijesnih ludila i tješi nas da nakon svega i jedino ostaje umjetnost. Koja jedino može podariti smisao životu i biti spasom pred ludilom koje povijest nosi kao svoje dominantno iskustvo, čije naslage, glasove i odje- ke Matanovićeva svojim dubinskim čitanjem i lucidnom interpretacijom ne samo da umješno detektira nego i rječito kontekstualizira te upisuje u reljefnu sliku pisca koji je prepoznatljivo obilježio razmeđe dvadesetoga i dvadeset i prvoga stoljeća.