Nova Istra

112 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Ivan BOŠKOVIĆ vrijeme poslije drugoga rata i egzodus, u drugoj se bavi odjecima zimskoga solstici- ja i gušenjem Hrvatskoga proljeća, a u trećoj progovara o Domovinskome ratu. U trima pričama o uvijek „istoj povijesti“, a ona je ludilo, jalovost i smrt, Matanovićeva apostrofira ključne dimenzije povijesnoga: povijest ispod površine, odrastanje i sa- zrijevanje protkano sviješću o prošlome, čudesnost (koja) prikriva priču o povijesti ( Zaraza , Brada , Posljednja večera , Čudnovata smrt i život Hortenzija našeg ..., Paklenski dominikanac ). Osim što svjedoče o tomu koliko je Fabrio bio duboko obuzet povije- šću i njezinim izvodima, različitost lica i ruha u kojima je realiziran njegov doživljaj povijesti i povijesnoga (bajkovitost, fantastičnost, grotesknost, alegorija,„dokumen- tarnost“...) potvrđuje majstorstvo velikoga pisca koji je u povijesti, bez obzira na to koliko su i kako njezini tragovi bili prikriveni ili sakriveni, nalazio odjeke sudbinsko- ga i sudbonosnoga koji su oduvijek izvor prave književnosti. Fabrijeva esejistika značajnija je i znakovitija no što bi se dalo zaključiti na temelju dviju knjiga kojima je zastupljena u autorovim Izabranim djelima . Kako po opsegu tema kojima se u njoj bavi tako i po izražajnoj širini i kulturi kojom je posredovana. Svojedobno pišući o njegovoj esejistici zapisao sam: „ U Fabriovu djelu esejizam je vi- šestruko prisutan; s jedne strane to je osebujno i samosvojno područje njegovih kreativnih očitovanja, a s druge, njime je duboko prožeta njegova gesta i obremenjene dionice višesloj- nih narativnih partitura. O tome govore i Apeninski eseji i Štavljenje štiva, ali i Koncert za pero i život, da niti ne spominjemo briljantnog Maestra i njegovog šegrta, koji pripada nedosegnutim vrhuncima hrvatske glazbene esejistike. Bez obzira na vrijeme njihova na- stanka i motivaciju, ispisuje ih osviješteni intelektualac; njihovo je pripovjedačko lice uvi- jek prvo (ne sakriva se autoritetom niti dogmom!), a s obzirom na sadržaj čitljivi su kao intrigantna kronika društvenoga/povijesnoga vremena kojemu je i svjedok i dijagnostik, ali i moralno obvezujući tumač “. Fabrijevi se eseji mogu podijeliti na nekoliko tematskih krugova; prvi je vezan za talijanske (tršćanska književnost i slavenski Jug; Scipio Slataper; talijanska književ- nička danuncijada ; veliki eksodus 1945. – 1956.) i hrvatske književne teme; drugi govori o Fabrijevoj ljubavi prema glazbi i kazalištu. Kada je riječ o piščevoj glazbe- noj kulturi, ovom prigodom ne mogu a da ne podsjetim na riječi Viktora Žmegača u knjizi Književnost i glazba . Razmišljajući (glasno) o dijalogu književnosti i glazbe u književnim djelima, poželi ovaj autor da mu prvi čitači knjige budu Zoran Kravar i sam Fabrio. Držim da nije potrebno objašnjavati zašto! Štoviše, čovjeka i čitača ta- kvih duhovnih koordinata i osjetljivosti, blagosti i koncilijantne geste najviše je što može poželjeti svaki pisac! Kada je riječ o vezi između Fabrijevih eseja i „izvornih“ narativnih imaginacija, držim da je posrijedi izazovna tema za znanstvene elaboracije. Jer ta je veza toliko jaka i prisutna da je teško odvojiti to gdje proza posuđuje od eseja, a gdje se esej njo-