Nova Istra

111 Ivan BOŠKOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. za autorom koji bi o tome mogao ponuditi objašnjenje to samo čini još većom, a gu- bitak – i osobni i kolektivni – težim, o čemu tako potresno odjekuju riječi:„ Ma, Lu- cijane, je li to moguće, je li moguće da te više nema ...“. U drugome poglavlju knjige Matanovićeva tematizira Fabrijeve dramske teksto- ve. Pod naslovom Putem se izgubio čovjek progovara o autorovim dramama koje su prepoznate paradigmatičnima za „ilustraciju glavnih tendencija u tadašnjem dram- skom pismu“. Riječ je o dramama Reformatori , Admiral Kristof Kolumbo , Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcima naših gospara? , Meštar , Kralj je pospan i Magnificat kojima je teatrologija konotirala atribuciju„aluzivnih“ i tako posredno utjecala na re- cepciju njihova dramskog potencijala, umnogome korespondentna ključnim dimen- zijama njegove pripovjedačke književnosti. Predmnijevajući pod pojmom„aluzivnog kazališta“ i „aluzivne književnosti“ promišljanje „istine i slobode u kontrapunktiranju društvene zbilje s osjećajem odgovornosti građanskoga intelektualca suočena s tom zbiljom“, kritika je isticala to da za Fabrija kao dramskog autora „ne postoji povijesna drama, nego drama o Povijesti, a ta povijest je magistralni dio i naše uloge“, čime se uspostavlja zajedničko inspiracijsko izvorište njegova svekolika djela s Poviješću („a povijest su ljudi, njihove nesreće i ludila“) kao najdubljom perspektivom. Fabrijevo dramsko pismo, o kojemu postoji znatna kritička literatura, Matano- vićeva dijeli na dvoje; na drame, bez obzira na to što ih Fabrio i dodatno žanrovski atribuira, o povijesti, i na drame o suvremenosti. I dok povijesne tematiziraju „jake povijesne osobe“, suvremene pak drame (ili drame o suvremenosti/drame suvreme- nosti), navodi Matanovićeva,„pokrivene su ili ironičnom tvrdnjom i upitom ili na- slovom koji upućuje na oslabljenost identiteta velike pozicije“. Postrance od povijesti uprizorenja ili čitanja navedenih drama, autorica naglasak stavlja na problematizira- nje tematskih i izražajnih karakteristika, a otkriva ih na pitanjima vlasti, pitanjima povijesti, trenutcima oslabljivanja velikih povijesnih osoba te zamkama života u pro- vinciji. Svaku od izražajnih odrednica argumentirajući navodima iz pojedinih drama – na koncu donoseći tekst mirakula Čujete li svinje kako rokću ... – svoje razmatranje sažima na kraju, u „završnom krugu“, u kojemu se, kako s pravom ističe, spajaju svi tematski sklopovi njegovih drama od 1967. do 1978. Ili, autoričinim riječima: „ Ples ludila, jalovosti i smrti (pitanje vlasti, pitanje povijesti, trenutak oslabljivanja velikih, zamke života u provinciji) – kako će Fabrio govoriti u svojim romanima, a govorio je i u esejima i pripovijetkama – čitatelja podsjeća i na vrtnju bolesnih hrvatskih ve- likana s kraja Nehajevljeva romana Vuci .“ Povijest kao najdublja perspektiva Fabrijeva djela obilježava i njegovo pripovje- daštvo, novelistiku. Misao da se od„povijesti ne možemo spasiti“, ali i da se ne smije pristati na zaborav, okosnica je ne samo novele Sirventes o riječi , nego još više nove- la: Nagrada , Sedamdeset i druga i Grifon i kasni noćni gost . U prvoj Fabrio tematizira