Nova Istra

110 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Ivan BOŠKOVIĆ vore“, ali i u činjenici „što je on predstavljao njezine“. U tim susretima mogla je upo- znati pravo lice i svjetonazor pisca čija je književnost postala njezinom inspiracijom jer je bio„...velik i blag čovjek. Nije volio polemike, način na koji kolege govore jedni o drugima“, a strahovao je „od zaborava“ jer, ako se prepustimo zaboravu,„povijest se neće prestati ponavljati“. U nadahnutom proslovu Matanovićeva pripovijeda, upravo pripovijeda, da ga je upoznala u prosincu 1991. u Osijeku, u vrijeme „pustih ulica, uplakanih majki, upla- šene djece, srušenih domova, izrešetanih spomenika kulture“. Kao predsjednik naj- starije hrvatske književne družbe Fabrio je tada „ukoračio u nesreću koja je na tuđim, a ne na svojim sinovima pokazivala do čega nas mogu dovesti oni koji pušu u jedra ludila povijesti“. Uvjeren da pričom može savjetovati pred „ludilom pred kojim je i Dunav zanijemio“,„bio je zabrinut, uplašen, tužan, čak i uplakan“, no u svemu tome „dostojanstven i velik“. Priznala mu je tada, pripovijeda Matanovićeva, da voli njego- vu književnost, da je podcrtavala stranice njegovih knjiga, vraćala im se često, pam- tila i predavala studentima, a njegovu je književnost izabrala i za svoju disertaciju. Riječju, priznaje mu da je bio njezin „poetički roditelj“. Tada rođeno prijateljstvo, kazuje iskrena i topla autoričina priča/ispovijed, s vre- menom su obogaćivali novi susreti i zajednički događaji. Za vrijeme ratnoga književ- nog petka 1993. – kad se „povijest iz arhiva seli na naše ulice i među naše potomke“ – rekla mu je da od njega očekuje i roman o ratu, nekoliko mjeseci kasnije realiziran u Smrti Vronskoga , za koji mu je bilo osobito važno da se istakne „kako ga je pisao gramatikom vlastita života“. U podsjećanju na autora Matanovićeva priziva književne susrete na kojima je imala prigodu govoriti o njemu i njegovim knjigama. Za razliku od mnogih suvre- menika koji se ne libe improvizacija, Fabrio je – kazuje autorica – pripadao oni- ma rijetkima koji „slave književnost na isti način i pred svojim akademicima, i pred srednjoškolskim profesorima i pred vjernim provincijskim čitateljicama koje nisu skrivale zadovoljstvo što je pristao doći u njihovu skromnu knjižnicu“. Pri tome je, podsjeća, slušatelje nazivao„dragim prijateljima“ jer je takvima smatrao sve „one koji u književnosti pronalaze odgovore“. Podsjeća i na autorovo gostovanje na seminaru iz hrvatske književnosti, na pogovore njegovim djelima koje je uredila za tiskanje, ne skrivajući žal što nije uredila Triemeron , koji je čitala u rukopisu, a progovara i o okolnostima simpozija u povodu 70. obljetnice Fabrijeva rođenja kada je, zbog dje- tetove bolesti, skupu pribivala samo nakratko, tek toliko da održi svoje izlaganje i istom se vrati u Zagreb. U Osijeku, gdje je prijateljstvo rođeno, trebalo je obilježiti i Fabrijev 80. rođendan. Grad u koji se vratila nije, međutim, bio više onaj isti grad koji je u prosincu 1991. povezao dvije srodne duše. Ne nalazeći prikladan odgovor zašto je tomu tako, tugu