Nova Istra

109 Ivan BOŠKOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. njice u Rijeci, govorio u obilježavanju 80. rođendana u Splitu, zalagao se i poticao na to da mu se Split, u kojemu se rodio, u Plinarskoj ulici,„oduži“ na jednak način kao što je to, dostojno imena, uradila riječka sredina. U tome nažalost nisam uspio! (Neke druge vrijednosti ovdje su na cijeni!) Usto, Fabriju dugujem članstvo u našoj književnoj udruzi kojoj je tada bio na čelu, a osobito sam mu zahvalan na poticanju da ukoričim ponešto od mojega književnoga zrnevlja. Za Frankfurtski sajam knjiga 2002. napisao sam, baš kao i o Brešanu, prigodnu brošuru kojom se Fabrija željelo predstaviti inozemnoj, njemačkoj javnosti u godini kada je za Triemeron ovjenčan vi- sokim priznanjem, Herderovom nagradom. Nadam se da nije preuzetno kazati kako mi je te godine u knjigu nagrađenu i Nagradom Ksavera Šandora Gjalskog napisao: Zacijelo najpoštenijem kritičaru suvremene hrvatske beletristike, odličniku Ivanu Boško- viću koji je do u dušu pročitao moju Šeherezadu, Nedjeljko Fabrio . U kulturi u kojoj se malo čita i u kojoj književnost jako malo znači, te su mi riječi itekako značile. Njima i ne samo njima me zaduživši, na ovogodišnjim sam Krležinim danima u Osijeku, kao prilog obilježavanju godišnjice smrti, referirao o njegovim interventima i tako iznova pokazao da Fabrija ne držim samo (pre)zaslužnim sudionikom (osječke) ma- nifestacije nego i svojim prijateljem! O Nedjeljku Fabriju, kako kazuje i književna kritika o njegovu djelu, pisali su mnogi. I često i primjereno značenju i književnoj vrijednosti. Svakako jedna od onih koja s pravom može ponijeti atribuciju njegove prijateljice i povlaštene čitateljice njegove književnosti jest Julijana Matanović. Godinama s njime i s njegovim djelom drugujući, iz prve je ruke mogla svjedočiti ne samo Fabrijevo izrastanje u kanonsko ime naše književnosti nego i strahove od zaborava u „ovom smeću od ljudi i smeću od vremena, u kome neporočni strše tako izdvojeno da ih nitko ne uočava“, da se po- služim rečenicama iz djela podnaslovljena Roman einer krotischen Passion što ih pri- povjedač sa završnih stranica upućuje svojemu junaku. A upravo iskustvo prijateljice i iskustvo povlaštene čitateljice ogleda se u dvama dominantnim licima koja pišu knjigu o Fabriju. Prvim dominira nadasve osoban ton koji zrcali prisan odnos dvaju imena vezanih duhovnom srodnošću, a drugim književni, interpretacijski, s uporištem u kritičkom čitanju i tematiziranju Fabrijeve književnosti. Međusobno duboko prožeta, navedena lica kriju i odgovor na to zašto je i kako se gradio njihov odnos te kako je i zašto upravo Fabrio postao njezinim po- vlaštenim sugovornikom. Već u prvome poglavlju, Zvala sam ga Lucijane , Matanovićeva otkriva razloge svo- jeg pisanja/svjedočenja. Nalazi ga u gubitku i praznini koja je nastala i ostala smrću autora koji „nas je učio, kojemu smo se divili, uz kojega smo i sami postajali bolji“, u ponosu,„što je imala čast toliko puta govoriti o njemu, mentorirati desetke seminar- skih i diplomskih radova (...), predstavljati njegove knjige, uređivati ih i pisati pogo-