Nova Istra

74 ESTETSKO I IDEOLOŠKO U SOCIJALIZMU Ana GALANT i legendi (primjerice, Gusarski napad iz Premanture) te opise tradicionalnih istar- skih svadbenih običaja. Prikupljanje usmene baštine svojstveno je za prvu seriju Istarskoga borca , no ono što će činiti svaka od serija jest objavljivanje i poticanje stvaralaštva na istarskome narječju/narječjima, na svim njegovim hrvatskim govorima – od žminjskoga, labin- skoga i buzetskoga do roverskoga. Ivona Orlić upućuje na zaključak iz čakavskih antologija kako se istarska dijalek- talna poezija u svojim začetcima nije javila kao želja da se stvori posebna književnost, već „kao potreba kulturne i duhovne opstojnosti u predjelima Istre, u kojoj su de- nacionalizatorski procesi prijetili presijecanjem etničkih korijena hrvatskog življa“. 88 Godine 1969. u Žminju će se osnovati Sabor čakavskoga pjesništva, s ciljem da se institucionalno podupre čakavska poezija, a godinu nakon toga i Čakavski sabor sa svojim katedrama. Na obama projektima sudjelovat će i mladi okupljeni oko Pe- dagoške akademije i Istarskoga borca . Biletić drži kako bi „hrvatska stvar“ u Istri bez Ljubice Filipić-Ivezić te inicijatora i glavnoga pokretača osnivanja Čakavskog sabora, Zvane Črnje, još i danas stajala na puno „krhkijim i slabijim temeljima“. 89 4. 3. 5. Otkloni od dominantne ideologije Prema riječima Ljubice Filipić-Ivezić, časopis je svojim konceptom uvijek priskr- bljivao pritajene neprijatelje. Jednima je smetalo to što se tekstovi pojedinih autora nisu ijekavizirali (točnije: pohrvaćivali, op. ur. ), nego su se prenosili u izvornoj eka- vici (točnije: na srpskome, op. ur. ); drugima je smetao regionalni smjer ocrtan u sa- mome imenu, trećima pisanje o fašističkim zločinima na području Istre, četvrtima to što nema poezije na talijanskome jeziku... 90 Najčešći su prigovori na omladinskim konferencijama bili oni o pesimizmu i mračnome naboju poetskih ostvaraja lista, kako„nema poletnog optimizma izgrad- nje zemlje i vedre mladosti“. Mentorica Ivezić opravdavala je mlade stvaratelje, a po- sljedično i sebe, time kako je riječ o pesimizmu prirodnome za mladoga čovjeka, a ne o pesimizmu kao viđenju svijeta. Nadalje je pojačala tu tezu činjenicom da se, kada je bila riječ o Titu, pisalo „uvjereno optimistično“. 91 Zbog takvih i sličnih prigovora, Ivezićeva, kako sama priznaje, često podliježe (auto)cenzuri. Premda svjesna da će tekstovi estetski patiti, u više je navrata mladim 88 Rabac-Čondrić. Prema: Orlić, 2006.: 137. 89 Ivezić, 2012.: 193. 90 Ista, 1983.: 271. 91 Filipić-Ivezić, 1968.: 301.