Nova Istra

73 Ana GALANT ESTETSKO I IDEOLOŠKO U SOCIJALIZMU ih na sve načine da promijene ime, kao da su oni Talijani, ali tisuće Istrana ostali su ono, što su bili i što jesu – Hrvati.“ 83 U sastavku pod naslovom Moja škola iz 1957. godine, u povodu 10. obljetnice pulske gimnazije, mlada autorica opisuje što je značilo imati školu na hrvatskome jeziku: „Onda je došla škola. Postala sam učenica hrvatske škole. To izgleda sa- svim normalno, ali to nije bilo tako lako. Za sve nas u obitelji, to je bila jasna stvar, o kojoj se nije imalo što raspravljati, ali drugi nisu tako mi- slili. (...) I tako je počelo. Onda je to bila samo osnovna škola. No bilo je, a i danas ima onih, kojima je hrvatski jezik težak (a talijanski ne znaju), premda su rođeni ovdje, i djedovi i pradjedovi su im Istrani. Ne sjećam se, kako sam ja govorila hrvatski u početku, ali kasnije su mi mnogo smetali krivi akcenti, te mi je jedino čitanje i druženje s drugovima, koji su govorili samo hrvatski, pomoglo, da svoj materinji jezik bolje naučim. Moj tata govori hrvatski za 3, ali gramatika mu je za 2; mama je bolja, dok sam ja još bolja, a moja će djeca biti – čista linija – dostojni Jugosla- veni, koji će svoj jezik znati cijeniti i čuvati.“ 84 Očevidno je da nikakve aporije između identiteta Istrana, Hrvata i Jugoslavena ne postoje, barem ne tada i dotad, i barem ne iz perspektive ovih mladih ljudi. Stoga članovi Istarskoga borca svjesno kreću u „borbu“ za „rehabilitacija hrvatske riječi“ 85 . Na to ih potiče i poznati istarski književnik, Viktor Car Emin, kojemu su se obra- tili za vodstvo: „Razmatrajte, ispitujte pomno posljedice dvadeset i petgodišnjeg uni- štavanja mnogih lijepih vrednota, odvajajte korov, čupajte ga i nastojte, da na njegovu mjestu nikne opet ono naše zdravo narodno, bez kojega bismo lutali svijetom kao iskorjenici, deracines , na milost i nemilost sva- kome vjetru. I bez imena. I bez spomena...“ 86 Na tragu želje za afirmacijom društvenoga i kulturnoga života na hrvatskome je- ziku 87 jest i angažman mladih glede prikupljanja i bilježenja usmene književnosti, odnosno podizanja svijesti o dugoj povijesti hrvatskoga jezika. Tako donose zapise pjesama ( Frane i Ljiljana , Zlato materino , Sinoć se je Ive oženio , svadbene pjesme itd.) 83 Ribarić, 1955.: 12. 84 Cetina, 1957.: 134. 85 Crnobori, 1957.: 136. 86 Car Emin, 1954.: 4. 87 Petrinić, 2007.: 297.