Nova Istra

161 Jelena LUŽINA TRI SVJEDOČANSTVA Profesorica se, dakako, nije uklapala u ovakav provincijalni socijalistički Weltan- schauung (rekao bi Miroslav Krleža). A i do karijerice nije joj bilo osobito stalo. Zato su je i selili iz škole u školu i nabacivali joj stalno nove i nove nastavne obveze. Valj­ da ih je zbunjivalo to što je ona uvijek mogla i umjela napraviti više negoli se od nje očekivalo. Jesu li joj to priznavali? Jesu li nagrađivali njezine rezultate? Ne znam baš. Prije bih rekla kako su je smatrali „neobičnom“, pomalo „zabludjelom“ osobom koja se ustrajno bavi sve tamo nekim dobrovoljnim, dobrohotnim, volonterskim i apso- lutno neplaćenim/nenaplativim rabotama, samim„slobodnim aktivnostima“, za ra- zliku od svojih„pametnijih“ kolega koji su se strogo bavili svojom profesijom i uglav- nom gledali svoja posla. Ni u jednoj biografskoj bilješci nema podatka o ma kakvoj nagradi koju je Profe- sorica dobila za svojih 38 godina predanoga i časnoga rada, niti, pak, ima uzgredne bilješke o ma kakvom društvenom priznanju: povelji, diplomi, zahvalnici, spomeni- ci... Zar baš nikad nitko nije osjetio potrebu simbolično joj i pristojno zahvaliti za stotine tisuća sati apsolutno dragovoljnog javnog i profesionalnog angažmana za koji joj društvo i zajednica nikad nisu platili ni filira? Poznavala sam je dovoljno dugo i, usuđujem se reći, dovoljno dobro da bih sa si- gurnošću mogla tvrditi to kako Profesorica na priznanja i nagrade nikad nije raču- nala. U njoj, uostalom, i nije bilo ničeg koristoljubivog. Naprotiv, sigurna sam kako je oduvijek bila i zauvijek ostala jednom od onih skromnih i danas već posve izumr- lih osoba kojima su postojanje i aktivno djelovanje uvijek značili više od ma kakvog priznavanja ili nagrađivanja.„Ruka koja daje ne suši se“ – veli narodna mudrost. 3. Pohvala PC-u Boris Ivezić, Profesoričin sin-srednjak , danas jedini živi sin od trojice što ih je rodila i podigla, jednog je dana Borisu Domagoju Biletiću (sretnim posredovanjem akade- mika Gorana Filipija, op. ur. ) povjerio računalni zapis koji je njegova majka ispisa- la tijekom 1992. i 1993. godine. Zapis je imao i svoju priču. Sama ju je Profesorica ispisala u njegovu uvodu: „Ideju da tragam za svojom osobnošću, za utjecajima i okolnostima koje su su- djelovale u formiranju moje osobnosti, dao mi je ovaj izvanredni izum ljudske geni- jalnosti s kojim sam se imala sreće upoznati u starim danima. Nikad ni olovkom ni pisaćim strojem ne bih mogla ovako slobodno izražavati, kreirati, brisati, popravlja- ti, dodavati, umetati, naprosto hvatati slobodne asocijacije, kao kursor koji mi se u času otme, razleti po cijelom tekstu, razdrobi ga i poslušno se vrati na mjesto i sve se sredi. Hvatati slobodno odbljeske pamćenja i nanovo otkrivati i osvjetljavati davno